Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

Raskrsnica smrti

Kolumne
Autor:

Foto: RAS arhiva

Kada spojite bahatost vozača, rješenje nadležnih nad putevima koje je osmišljeno samo da se izbaci iz ruke, nerad rukovodstva mjesne zajednice i nezainteresovana policija, na raskršću na izlazu iz Banjaluke prema Prijedoru svakih nekoliko godina dobijete smrtni slučaj.

Naknadna pamet ni ovdje ne pomaže. Još kada iz više usta čujete istu glupost grandioznih razmjera, kako je za sve krivo autobusko stajalište, a u samom gradu imate najmanje 10 gore pozicioniranih, onda zapravo shvatite da je sreća što na ovom mjestu nije bilo više tragičnih slučajeva.

Dva autobuska stajališta nalaze se sa desne strane onih koji su uključuju na glavni put, tako da bi svi koji smatraju da su oni sporni, počev od v.d. direktora “Puteva RS”, morali nazad u vrtić, u kojem se uči da se prvo gleda lijevo. Kao dodatni argument zašto su stajališta savršeno postavljena jeste što djeluju kao dodatno upozorenje divljacima za volanom, pored sve sile znakova na koje prethodno nailaze, da tu moraju usporiti jer, koliko mi mojih dva grama mozga sugerišu, ne voze se u tim autobusima krompiri i neće ti krompiri stati na “zebru”.

Sletanjima s puta, “kvrcanju” pješaka, sudarima, gasu do daske dok ljudi strpljivo stoje da im se neko smiluje i dopusti im da pređu ovu raskrsnicu smrti svjedočili smo više puta između smrti Milane Čegar 2010. i Radenka Škorića prije 7 dana.

Ništa nije natjeralo odgovorne u “Putevima RS” da stave prst na čelo i pokušaju da riješe problem. Baš kao što ih nisu dirnule ni smrti kod naplatnih kućica na magistralnom putu Banjaluka – Gradiška. Ružno zvuči zaključak koji se nameće, ali nije grđi od tragedija koje se nisu smjele dogoditi da je nečiji obraz samo malo tanji, da se izgleda tvrdio pazar kako bi se uzelo što više novca za projekat njihovog uklanjanja i kako bi se na “ceremoniji”, dva i po mjeseca pred opšte izbore, glavom i doslovno bradom pojavio sam ministar.

Na raskrsnici smrti, a takvih nažalost ima u svakom iole naseljenijem mjestu, obećavano je stotinu čuda, da će biti postavljen semafor treptač, da će biti denivelisana raskrsnica, a sve što je mještanima Dragočaja i Ramića ispostavljeno kao račun je nekoliko smrti i svakodnevni strah za djecu koja moraju da pređu put u pokušaju da stignu do škole.

Postavljena signalizacija, koju bi i oni sa manje od dva grama mozga morali vidjeti, ograničenje brzine i bledunjavi pješački prelaz očigledno nisu dovoljna zaštita od neiživljenih vozača, među kojima su, ruku na srce, i neke naše komšije. Obrazac ponašanja je takav da i oni koji dolaze na raskrsnicu sa sporednog puta razgovaraju na mobilnom telefonu, da se na magistrali vozi i duplo brže od dozvoljenih 50 kilometara na sat, da pješake propuštaju samo oni koji negdje ne žure, a takvih je malo, da jedan ili više policajaca već mjesecima “patroliraju” centrom Dragočaja ne padajući im na pamet da ponekad posjete i raskrsnicu smrti.

Njihove kolege nisu mnogo drugačije – sve je to isti kalup; bolje od američkih “foka” i ruskih “alfa jedinica” sakriju se kilometar niže, kod Industrijske zone “Ramići”, i “iz busije” love nesavjesne vozače na otvorenom putu, gdje se pješaci pojavljuju rjeđe od mesa u penzionerskom tanjiru. Ne daj bože da bi pomjerili svoje nezajažljive mješine i uputili se tamo gdje bi se državni budžet mnogo brže punio. A i sačuvali bi poneki život.

Od odgovornosti se ne može oprati ni rukovodstvo mjesne zajednice, koje očigledno nije sposobno da se izbori za one koji su ih tu “izabrali”. Postoje modeli i obrasci kako se mogu izboriti za semafor ili, možda još bolje, kako bi natjerali nadležne da postave stacionarni radar. Kako, međutim, od njih očekivati da smisleno napišu par dopisa kad naselje koje, prema popisu iz 2013, ima 4.128 stanovnika, još nema, u 21. vijeku, naziv nijedne ulice! Kada bi ih nekad i “zasvrbili” prsti ukočili bi se od straha da će se “nemogućim zahtjevima” zamjeriti vladajućoj oligarhiji, kojoj su po prirodi stvari bliski i naklonjeni.

Ne treba nikom od navedenih, ipak, zamjeriti, ali ih ni sažaljevati. Teško je, zaista, živjeti u strahu. Tako je to kada si rob.

U Srpskoj je tuđi život očigledno postao najjeftinija moneta, toliko jeftina da na njega gledamo kao na kolateralnu štetu, potrošnu robu ili na 5 feniga koje od trgovaca ne želimo da uzmemo da nam ne bi opterećivala novčanik. Ili da, ne daj bože, kasirka sa velikim očima i nabreklim dojkama pomisli kako smo pali nisko.

Tuđa smrt nam opterećuje savjest tek toliko dok pročitamo uvodne dvije rečenice tragične vijesti na nekom od portala. Kada savjest prestane da pecka, poput onog Pavlovljevog psa potražimo nešto što će nas ponovo natjerati da se osjećamo živim, a ulogu zvonca preuzima neka nova nesreća.

Životi su nam postali crna tačka, baš kao raskrsnica na kojoj se periodično, ali sigurno, naglo prekidaju tuđe, ali i naše sudbine.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO