Sudbine

Rat ih je sa Kosova doveo u Leskovac, a tu ih sačekala bijeda, bolest i život u ZGRADI STRAVE bez struje i vode (FOTO)

Ogromna devastirana zgradurina sa stotine takođe ruiniranih soba i hodnicima punim građevinskog otpada, kao u horor filomovima, a u jednoj od tih ledenih soba na krevetu leži Mira Simonović (74) iz Đakovice sa kilom na stomaku, velikom kao dve fudbalske lopte.

Rat ih je sa Kosova doveo u Leskovac, a tu ih sačekala bijeda, bolest i život u ZGRADI STRAVE bez struje i vode (FOTO)
FOTO: JUGMEDIA/MILICA IVANOVIĆ / USTUPLJENE FOTOGRAFIJE

Pored nje stoji njen sapatnik u nevolji Boro Marjanović iz Prizrena (56).

Mjesto – nekadašnji Internat Poljoprivrede škole, grad Leskovac. Dvoje raseljenih lica sa Kosova jedini su stanari ove zgrade bez prozora i vrata, piše Jugmedia, prenosi Blic.

Spojila ih je nevolja kada su ostali sami i kada je ovaj zbirni kolektivni izbejglički centar ispražnjen.

Sticajem više okolnosti sada su jedini stanari zgrade strave i užasa, koja ništa bolje nije izgledala ni prije 10 godina.

FOTO: JUGMEDIA/MILICA IVANOVIĆ / USTUPLJENE FOTOGRAFIJE
FOTO: JUGMEDIA/MILICA IVANOVIĆ / USTUPLJENE FOTOGRAFIJE

Pitanje kako žive je suvišno jer slika sobe – užasavajuća.

– Mi smo ovdje 14 godina bez struje i 4 godine bez vode. Mi smo se zbog toga razboljeli i fizički i psički. Jedemo suvu hranu, hljeb i salamu, nekada sir, pune četiri godine živimo na tome, takoreći na suvoj korici hljeba – priča Bora koji nas je dočekao na ulazu.

On je u ovaj kolektivni centar stigao iz sela Lokvica kod Prizrena 2004. godine, ona dvije godine kasnije iz Đakovice. Dugo su poslije pražnjenja Internata živjeli u odvojenim sobama, na istom ulazu, ali na različitim spratovima.

– Muka nas je natjerala da sada živimo u istoj sobi. Ona se teško razboljela, iz kreveta ni danas ne može. Svaki čas bi me zvala da joj pružim čašu vode i koricu hljeba. Pa kada se pojavio i problem grijanja, odnosno, naša želja da ne grijemo na dva mjesta, odlučili smo da ja pređem kod nje – objašnjava Boro.

FOTO: JUGMEDIA/MILICA IVANOVIĆ / USTUPLJENE FOTOGRAFIJE
FOTO: JUGMEDIA/MILICA IVANOVIĆ / USTUPLJENE FOTOGRAFIJE

U sobi punoj vlage dva kreveta s poderanim posteljinama, razbacana odjeća, na nečemu što liči na komodu svijeća i ikona, Mirina, pored kesa iz koje vire korice hljeba, iznad kesa puna lijekova, plastične flaše s vodom za piće koje Boro donosi sa česama po gradu, u jednom uglu šporet na drva bez ćunaka, a memla para nozdrve.

– Zimus sam ložio šest mjeseci dan i noć jer iako soba nije velika teško se zagrijava, ložio sam najviše zbog Mire. Sada nemamo više ni jedno jedino drvo, šta će nam ćunci – kaže Boro rezignirano.

On prima 8 hiljada dodatka, ona penziju od 22.000 dinara i na primanja se ne žale, samo traže smještaj dostojan čovjeka u 21. vijeku. Priznaju da im je dva puta nuđen smještaj u seoskom domaćinstvu, ali da nisu mogli da prihvate jer nisu sposobni da rade, budući da se i Boro u međuvremnu razbolio.

– Nudili su mi da odem i u Dom za stare, ali ja tamo neću ni za živu glavu, pa ako treba i dalje ću ovde da skapavam – veli Mira.

Radila je kao daktilograf u Opštinskom sudu i brinula o majci. Imala je mali stan, pa je kupila zemljište da napravi kuću, no rat je sve odnio, sve joj je, kao i Bori, ostalo tamo daleko.

FOTO: JUGMEDIA/MILICA IVANOVIĆ / USTUPLJENE FOTOGRAFIJE
FOTO: JUGMEDIA/MILICA IVANOVIĆ / USTUPLJENE FOTOGRAFIJE

– Pisala sam ja o svom stanju i predsjedniku države Srbije. Dolazili ovdje da tražimo zajedno rješenje, ali onda je udarila ova korona – priča Mira, sve vrijeme držeći objema rukama pokrivenu kilu na stomaku, koja se ljulja sa svakim njenim pokretom, piše Jugmedia.

Da muka bude još veća, ovo dvoje mučenika često „posjećuje“ policija jer Boru prijavljuju za, kaže navodnu, krađu drva, ali još strašnije je to što su tuženi za ilegalno zauzeće imovine Internata, koje je, zapravo, vlasništvo obližnje Poljoprivredne škole.

– Kažu kao nismo prijavljeni i kažu da smo ilegalno jer je kolektivni centar odavno zatvoren – objašnjava Boro.

I istina je, taj centar zatvoren je prije desetak godina.

Ne znaju kako će izaći iz tog sudskog postupka, ali Boro kaže da će spavati po leskovačkim ulicama ako spor izgube i ako ih država Srbija u međuvremenu ne sagleda i ne obezbjedi im pristojan prostor sa koga bi im bili dostpni bolnica i dom zdravlja, jer su to njihove druge kuće.