Međutim, više niko ne može reći da istražni organi nisu reagovali na šuškanja namćorastog naroda i nadrndanih novinara o tome da u cijeloj ovoj priči nešto debelo finansijski i zakonski smrdi.
Nakon što je teniska dvorana izgrađena mimo regulacionog plana, nakon što su radovi započeli bez građevinske dozvole, bez javnog tendera – pravna država je konačno pokazala zube. Na petorici nesretnika koji su pokušali da zarade na kartama. Neće se tamo neki dripac iz Novog Grada smijati u lice našoj policiji i pravosuđu. Jok!
Druga sjajna stvar koju nam je pokazao „Srpska open“ jeste moć domaćih neimara da u abnormalno kratkom roku završe tako kapitalan i znamenit objekat. Nije to neka ulica od 300 metara pa da je prave dok ne naprave. Jeste da su neki radnici bili iz Federacije BiH, ali koga briga. Pare nisu poznavale granice, vjeru i naciju ni u ratu, pa zašto bi sada u vrijeme mira.
Dvorana nema krov, jer mora da liči na Vimbldon, ali će ga zato, kažu, dobiti nakon turnira. Je li to onaj stelt krov koga je svojevremeno „otkrio“ Vukan, vrag će ga znati, ali bitno je da će ga biti, a to znači da će nas koštati još nekoliko miliona. Mora se, jer dvorana treba da se otplaćuje i nakon turnira.
Pošto onomad rekoše da će se u njoj moći igrati svi sportovi, osim vodenih, nadamo se da ćemo jednog dana tamo gledati i koridu Kočićevog zbora. Tu je masa, tu su pare, a Boga mi i elita. Em nema više kaljave Manjače, em će dvorana nakon turnira imati šansu da se čupa iz minusa. Osim ako ne narede svakoj porodici u Republici Srpskoj da joj djeca treniraju tenis i plaćaju treninge na terenu “Srpska opena”.
Ima među neimarima i naših vrijednih ruku. Pogledajte samo kako dan i noć stružu asfalt po gradu i zatežu novi, kako bi centar grada bio još više centar i kako bi još više odudarao od periferije. Kako bi vadili mast svima koji se ove decenije nadaju asfaltu. Samo da jednog dana nauče kako se pravilno postavljaju šahtovi…
A sada zamislite samo taj veličanstveni dan: krenete blatnjavim, makadamskim cipelama iz Motika ili Šargovca, čekate autobus bez klime, šćućureni pod klimavom nadstrešnicom, ali zato punog srca izlazite pred “Boskom”, punite mobilni telefon na pametnom autobuskom stajalištu, pa pravac dvorana. Nole, Nole!!! Kraj vas sva politička i tajkunska svita, vi sretni što ste na istom mjestu sa njima, makar taj dan, taj meč. Ne zna se više ko je vlast, a ko opozicija, ko je poštenjačina, a ko kriminalac. Bitno je da navijate za svoje idole. Neprocjenjivo!
Kada se glava i srce ohlade, kada euforija prestane, a dugovi ostanu, nemoj da vam padne na pamet da sumnjate, razmišljate, da napravite razliku između veličanstvenog turnira i svega onoga što mu je prethodilo. Obrnuće teze, udariće na vaše najtanje emocije. Priču o zakonu i isplativosti dvorane okrenuće na pripovijedanje o ljubavi prema najvećem Srbinu. Pitanje “šta ćemo dalje” pretvoriće u odgovor “sram vas bilo”. ATP. Ako Te Puknem. Za tren oka će vam napakovati da mrzite Noleta i Srbiju, da ste protiv razvoja svog grada i da nemate pojma o tenisu.
Oni, opet, o njemu znaju baš sve. Kao što su znali o plivanju kada su pravili Olimpijski bazen, kao što su znali o biznisu kada su pravili „Akvanu“, kao što su znali o kravama kada su privatizovali Farmland…
Ali, za jedno im se mora odati priznanje. Spomenik reketu usred kružnog toka je savršen. Monumentalan. Grandiozan. Najveći u regionu. I tako odgovarajući.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu