Jedan od problema koji muči autore iz Republike Srpske, kao i Republike Srbije, je taj što organizacija AMUS ne poštuje njihova prava i godinama ne plaća nikakvu naknadu.
U čemu je problem?
– Problem koji postoji s Amusom je ogroman. Mi svoja prava ostvarujemo preko SOKOJ-a, koji ima bilateralni ugovor s Amusom. Amus SOKOJ-u godišnje uplati mizernu naknadu za emitovanje kompletnog kataloga. Čuli smo da oni imaju unutrašnja previranja i da novac od raspodjele u velikoj mjeri završava kod autora koji su iz Bosne, jer drugačije skupština organizacije ne bi mogla da se sastane ako svi koji ostvaruju prava skupštine nemaju određena primanja, a sve to na štetu ostalih koji nisu u skupštini. S druge strane, informacije koje su došle i do nas su da većina novca koji se dobije od prikupljene naknade dolazi upravo iz Republike Srpske, a da korisnici iz Federacije BiH baš nisu revnosni po pitanju plaćanja naknade. Da li je to stvarno tako morate da pitate ljude iz AMUS-a. Ono što je evidentno kada boravite u BiH i slušate različite medije jeste da je domaća muzika malo zastupljena, na svim medijima. Nije to ništa drugačije ni u drugim ex-YU republikama. Činjenica je da su najpopularniji autori, koji su državljani BiH, svoje kataloge povjerili hrvatskom ili srpskom društvu za zaštitu kolektivnih prava. Iz toga proizlazi pitanje kako je moguće da autori kojima su domicilna društva iz drugih država dobijaju direktno u BiH najviše novaca. Takođe je pitanje kako je moguće, ako znamo šta se emituje putem terestijalnih i kablovskih kanala – a to je 95% inostrana muzika, da novac u obrnutoj srazmjeri bude raspodijeljen domaćim autorima u odnosu na strane autore u BiH. Možda ipak Državni zavod za intelekutalno vlasništvo treba pitati da li radi svoj posao nadzora nad radom kolektivnih organizacija u BiH. Bojim se da se ta institucija bavi samo administrativnim procedurama, ali ne i kontorolom raspodjele novca. Veliki je problem kad radite to u današnje digitalno vrijeme, jer su svi podaci javno dostupni. Kablovski operateti i emiteri imaju portale na kojima možete u realnom vremenu da pratite emitovanje i da sami napravite listu emitovanih djela, a onda tih emitovanih djela za koje su emiteri platili nema u izvještaju prilikom raspodjele… To su sve problemi koji se javljaju na mnogim tržištima, ali se nadamo da će administracija AMUS uskoro prevazići sve probleme sa kojima se suočavaju i da će prerasti u moderno kolektivno društvo. Mi navijamo za njih – kaže Stojanović za Srpskainfo.
Kao stučnjak sa područja autorskih muzičkih prava, koliko smatraš da su trenutno ugroženi kreatori muzike?
Kreativna industrija u Srbiji je ozbiljna privredna grana. Prema posljednjim dostupnim podacima, ona u budžetu Srbije učestvuje za 6,5% . Muzički kreativci su već više od dvije decenije ugroženi, jer im se kroz razne vidove uskraćuje mogućnost zarade. Srbija je godinama imala jedan od najvećih procenata piraterije u svijetu. Takođe, ne postoje adekvatna rješenja, koja omogućavaju plasman muzike široj publici putem digitalnih servisa. U sadašnjem trenutku je jasno da je cijeli svijet, stao pa je stala i muzika. To ima više veze sa globalnim kretanjima, a na to mi na žalost nemamo uticaj u ovom trenutku. Pandemija je globalni problem.
Zašto ne postoje digitalne platforme za prodaju muzike u Srbiji?
To vam je kao kad postavite pitanje kako za neke muzičare ima para za onlajn koncerte, a za većinu nema… To vam je povlašćeni položaj pojedinaca, koji ubijaju muzičku privredu u Srbiji.
Godinama unazad dva od tri operatera imaju nešto što je očigledno samo za pojedince bitno i važno, a ne za sve njihove korisnike. O tome treba pitati državne organe koji se bave borbom protiv korupcije i drugih nelegalnih radnji. Koliko čujem, u posljednjih par mjeseci najavljuju se neki pomaci kad je u pitanju Telekom Srbije, što me izuzetno raduje ako se to bude ostvarilo, jer samo tako će i korisnici i mi kao industrija imati dobar osjećaj da smo mi u Srbiji zastupljeni na pravi način i da smo prodali, a oni kupili kvalitetnu domaću muziku. Kako je moguće da nama švedski servisi daju taj tretman, a kod domaćih ne možemo da se pojavimo. Ako se i pojavimo, onda vas ucjenjuju u smislu podjele profita!
Zašto ne postoji ozbiljna inicijativa za zaštitu emitovanja domaće muzike?
Vjerovatno zato što je domaćim muzičarima dobro?! Kad bi se oni pobunili protiv toga možda bi se nešto promijenilo. Oni ćute, pa ćute i svi drugi. Tržišna ekonomija je uglavnom izgovor za sve… Globalizacija.
Šalu na stranu; to je takođe jedno od pitanja koje esnafska udruženja treba da postave kao svoj cilj, da se bore za prava svojih članova. Da umjetnici kao građani Srbije koji plaćaju porez imaju prava da zahtijevaju od institucija, a naročito ministarstva kulture, da cijeli ovaj poduhvat zaštite domaćih stvaralaca bude državni prioritet. Evo, sad imamo novog ministra, tj. ministarku, koja će možda imati više sluha od svih prethodnih ministara za ovaj problem.
Ako je budućnost muzike u onlajn izvođenju u postapokaliptičnom svijetu, da li Zoom i slične konferencije mogu uopšte biti zamjena za živi nastup muzičara?
Ne milislim da je to budućnost i da je to nešto što će biti prioritet u budućnosti.Trenutno stanje je izazvalo ovakvu reakciju. Ako vi preko Zooma ili preko bilo koje konferencijske veze gledate koncert, to nije to. Jednostavno, koncert možete gledati i preko niza kablovskih kanala na Youtubeu i slično. Ljudi prosto vole live nastupe i to će zauvijek tako biti.
Koji muzički žanrovi su u Srbiji najisplativiji, narodnjaci ili pop-rok muzika?
Ako govorimo o tržištu Srbije, svakako da se više novca troši na pop-rok i zabavnu muziku nego na turbo folk. Prihod koji SOKOJ ostvaruje i prikazuje kroz svoje godišnje izvještaje upravo govore o tome. Izraze treba pravilno izgovarati. Narodna muzika je nešto što njeguje mali broj umjetnika Srbiji. Izraz “narodnjaci” je nešto što nema veze s narodnom muzikom već sa turbo folkom, koji je izmišljen kao kategorija krajem ‘80-ih godina prošlog vijeka i održao se, evo, punih 30 godina. Većina tog novog muzičkog pravca ima uporište u inostranstvu, po iseljeničkim klubovima. Ima par velikih zvijezda tog pravca, koji i u Srbiji mogu da rasprodaju ulaznice za svoje nastupe i koji prodaju i danas veliki broj CD-a. Većina ostalih iz ove kategorije su “gostujuće zvijezde” splavova i klubova, u kojima bude do par stotina ljudi. Prihod od toga, prema SOKOJ izvještaju, je minimalan. A to što su medijski eksponirani ne znači da su popularni i da ljudi u Srbiji troše novac na njih. Ranije sam govorio da se njihov prihod od skoro 95% zasniva na gostovanjima u inostranstvu, po klubovima, gdje dolazi publika sa ex-YU prostora koja živi tamo. Medijska ekposniranost zavisi od uredničke politike određenog medija. Ako je urednik primitivac, takva će se i muzika emitovati. Mi smo svjedoci da na većini radio i tv stanica ide kvalitetna strana i domaća muzika, pa je ova tema potpuno nebitna u današnje vrijeme.
Muziku je kao biznis gotovo uništila piraterija. Ima li kraja besplatnom emitovanju i kopiranju muzike?
Posljednjih godina imamo jako dobru domaću, a posebno međunarodnu regulativu po pitanju zakonodavnog okvira koji sprečava ovaj vid kriminala. Piraterija kao takva je nestala iz Telko kompanija ima tome skoro 20 godina. Ulična piraterija je gotovo zamrla. Postoje lica koja kopiraju, pa prodaju i dalje na pijacama i po parkovima CD i DVD izdanja i nude pirate preko oglasa. Što se tiče radio i tv piraterije, i to polako zamire. Velike TV i radio stanice s nacionalnom pokrivenošću su 100% legalne. Postoje određeni kablovski kanali koji ne plaćaju naknadu državi, ali je ne plaćaju ni u inostranstvu, gdje su registrovani, ali tom temom bi morali da se pozabave državni organi koji kontrolišu rad kablovskih operatera. Postoji takođe i određeni broj domaćih tv i radio stanica s manjom pokrivenošću, koji takođe krše autorska prava uzimajući domaće i strane numere i podvlače ih kroz svoj program kao pozadinsku muziku. To je stvar individualnog pokretanja postupaka protiv tih kanala koje autori, nosioci prava i vlasnici repertoara moraju da tuže ili nađu način kako da to regulišu. To mora doći kroz esnafsko organizovanje i kroz institucije.
Kakve velike promjene najavljuje YouTube, što se tiče pojedinaca koji imaju svoje kanale?
YouTube je ove godine već uveo niz promjena. S obzirom da je Evropska komisija donijela zakonsko rješenje da autori i vlasnici sadržaja moraju biti bolje plaćeni, tj. moraju biti adekvatno plaćeni od eksploatacije njihovih sadržaja na YouTubeu, onda je i YouTube bio primoran da mijenja neka pravila. Ta nova pravila poskupljuju posao kroz administriranje sadržaja. Iz toga proizilazi, ako želite da monetizujete vaš sadržaj, morate da budete u sistemu. Pojedinac kao takav će izgubiti šansu da sam ima svoj kanal bez sistema, jer će za njega biti skupa administracija, koju YouTube ne želi da plaća. Samo centralizovanje stvari će biti nešto što pomaže umjetnicima da ostvare zajedno sa svojim diskografima posao. Svuda na svijetu umjetnici su dio sistema koji se zove industrija; oni imaju svog diskografa, menadžera, PR, pusblishera, tour menadžera. Samo na Balkanu svi hoće da budu svoj majstor. Stalno se pozivaju autori na uređeni sistem… Pa ko čini te uređene sisteme? Ako želimo da se stvari odvijaju na pravi način, onda moramo biti dio sistema industrije kojoj pripadamo. Prošlo je vrijeme “soliranja”. Drugo, ovo ide u prilog državi, jer država samo od registrovanih pravnih subjekata ubira porez, a upravo je u toku priča o samostalnim radnicima koji prihoduju iz inostranstva. Šta vam to sve govori?!
Da li će Cisac uspjeti u svojoj namjeri da naplati servisima kao što su YouTube ili Vevo taksu za emitovanje muzičkog sadržaja, kao što se to naplaćuje televizijama ili radio stanicama?!
Cisac nije neko ko bilo šta naplaćuje, osim eventualne godišnje članarine svojim članovima. Cisac je krovna organizacija svih kolektivnih društava na svijetu kojima su atori povjerili svoja djela iz različitih oblasti. Cisak je organizacija koja podržava i pomaže svoje članove da se ostvare ciljevi kolektivnih društava koji prikupljaju naknadu od korisnika za autore. Jedna od glavnih uloga Cisaca kao krovne organizacije je lobiranje za promjene zakona u različitim državama, kao i da se ti zakoni implementiraju. Postoji još niz drugih pravila koje CISAC propisuje za svoje članove kojima se uspostavljaju ravnopravni odnosi za sve autore i nosioce prava koje društva moraju da poštuju.
Da li postoje monopolisti među domaćim diskografima?
U kojoj sferi? Ako posmatramo domaće diskografe, postoje oni koji su dio sistema muzičke industrije i tržište je uveliko podijeljeno. Jasno se zna koji žanr muzike koja diskografska kuća izdaje i koji izvođači idu kod koga da ostvare saradnju. Ako pričamo o drugim sferama trgovine, reklame ili slično, onda svakako ima onih koji su se opredijelili da se njihova muzika prodaje u nekonvencionalnoj trgovini zvanoj CD šop, a pronalaze i druge načine da prodaju svoju robu na kioscima, benzinskim pumpama, supermarketima, uz prašak za veš ili preko malih oglasa i slično. Ozbiljne diskografske kuće i ozbiljni umjetnici i dalje drže nivo i cijenu i time pokazuju kome je gdje mjesto.
Ono što bih izdvojio kao poseban problem, a koji će se brzo reflektovati u budućnosti je da kablovske platforme i vlasnici određenih kanala na tim platformama pokušavaju da zauzmu mjesto diskografa! To je monopol koji postoji ovdje! Oni puštaju samo one izvođače i autore koje su ucijenili – tj. “dogovorili se” da im ustupe sva prava. Ti i takvi kablovski kanali pokušavaju da se postave kao promoteri, a za uzvrat nosioci prava, i time ugroze zakonska prava koja su u obavezi da plate. Ovim načinom ucjene oni kroz svoj kablovski sistem uspijevaju da povrate prihod od kolektivne zaštite. Mi to u industriji zovemo “filovanjem košuljica”. Tako ugrožavaju ne samo postojanje diskografije nego i cijelog sistema kolektivne zaštite kao takve. Više bi da uzmu sebi nego što su platili prava – autorska, fonogramska i izvođačka. E, to je sad već u domenu monopola, zloupotrebe, pa i krivične odgovornosti, na koju država mora da reaguje. Da li je moguće da pušta neko 100% svoj sadržaj na vlastitom kanalu, ako znamo da je frekvencija javno dobro ili kablovska retransmisija? Na ovo pitanje zaista moraju da daju odgovor razne institucije, počevši od ministarstava telekomunikacija, ministarstvo pravde, ministarstva kulture i informisanja. To je sve u njihovoj nadležnosti.
Kako država da pomogne armiju muzičara koji nemaju žive nastupe, muzika im se pirateriše, a emiteri ne emituju u dovoljnoj mjeri njihova djela?
Svi oni koji legalno posluju i plaćaju porez Republici Srbiji imaju status kao i svako drugi koje zaposlen u bilo kom preduzeću. Većina je riješila da ne plaća porez državi i ta grupacija je nevidljiva za državu! Njoj država ne može da pomogne. Esnafska udruženja muzičara, koja imaju status reprezentativnosti, koji ispunjavaju sve obaveze, država je u obavezi da pomogne. Institucije kulture koje su dobile novac iz budžeta i dalje održavaju onlajn koncerte i plaćaju muzičare. Takođe, Sokoj je isplatio u dva navrata pomoć svojim autorima upravo povodom kovida, i to iz zajedničkog fonda.
Na žalost, ova situacije je globalni problem. Niko na svijetu nema turneje. Niko na svijetu ne održava koncerte. Nije tu država kriva već ovo zlo koje nas je sve zadesilo.
Muzičarima treba pomoć i ovim putem apelujem na sve institucije države da pomognu!
Postoje razni vidovi pomoći. Udruženja trebaju da otvore fondove i apliciraju kod države za dodatnu pomoć, koja ne bi bila socijalna već pomoć da se organizuju plaćene onlajn radionice, da se organizuje nastupi za sve muzičke žanrove, a ne za najbogatije, a svjedoci smo upravo toga danas. Omogućiti sponzorstva koja bi bila poreski benefit za pojedine firme u poslovanju. Ovdje imamo na hiljade ljudi bez posla. Moramo se organizovati da oni prežive jer su oni sastavni dio našeg društva.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu