Filmovane priče po knjigama Tome Marića “Bio jednom jedan šampion” i “Kad je lopta imala dušu” osvojile su brojne nagrade, a priča o Banjaluci i Fudbalskom klubu Borac ispričana kroz knjigu “Kad je lopta imala dušu” dobitnik je Grand pri “Zlatni bor” 2005. godine, koju je režirao čuveni reditelj Miomir Miki Stamenković, a to mu je bio i prvi Grand pri u njegovoj sjajnoj filmskoj karijeri.
– Dosadašnje iskustvo, kad su filmovane moje knjige “Bio jednom jedan šampion”, “Tamo preko Vrbasa” i “Kad je lopta imala dušu”, govori koliko je složen posao da se pisana riječ pretvori u filmsku, a sada i u pozorišnu predstavu. O svemu tome ključnu ulogu imaće dramaturg Ratko Orozović i izdavač romana “Krv na crvenom” Nenad Novaković kao prvi čovjek “Besede” – kaže Tomo Marić.
Filmska priča biće snimljena u Lijevče polju i Gradini, odnosno u Banjaluci, Novoj Topoli i Gradiški.
– Obišli smo lokacije u Lijevče polju i već načelno dogovorili gdje će se većina scena snimati. U tom poslu konsultant nam je bio i novinar i scenarista Milan Pilipović koji je već nekoliko filmova upravo sa tematikom iz Lijevče polja uradio besprijekorno – rekao je Marić.
U cijelu priču o tragičnoj ljubavi “prelepe Uroševe kći” Milice i “Vukadinovog stasitog sina” Milutina utkaće se i priča o stravičnostima Jasenovca, pogronu srpskog naroda u Lijevče polju, ali i sa vječnom porukom da ljubav kao što je bila između Milice i Milutina nema granica jer kad čovjek voli on postaje cijela vasiona, a vasiona se udjenula u njega, baš kao što je to bilo između njih dvoje.
– Svima je poznato da je tragedija u Lijevče polju i tokom rata od 1941. do 1945. bila nesaglediva, a da je kulminirala na kraju Drugog svjetskog rata kad je u Lijevče polje stigla vojska u otadžbini predvođena Pavlom Đurišićem, a našla se između partizana-osvetnika koji su išli sa Kozare, a s druge strane Save nadirale ustaše koje su im prvobitno bili obećali zaštitu i da će bezbijedno proći put zapada. Bila je to ljudska klanica koja je sve donedavno skrivana od javnosti, a to što se široko otvorila priča o tom stradalništvu najveće zasluge ima nedavno upokojeni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije – objasnio je on.
Kako Marić kaže, godinama je prikupljao tu dokumentaciju, ali široka vrata da se o tome i glasno progovori najzaslužniji je upravo mitropolit Amfilohije.
– Veliku pomoć u pisanju romana “Krv na crvenom” imao sam od književnika Zlatka Kelečevića i Ranka Preradovića koji su među prvima progovorili o pogronu u Lijevče polju. Uvjeren sam da će ta priča imati izuzetan odjek. Iskusni scenarista i reditelj Ratko Orozović koji je dramaturški obradio tekst rekao mi je da je u više navrata pustio suzu i da mu se to nikad u životu nije dogodilo. A riječ je o čovjeku koji je snimio brojne izuzetne filmove, napisao i brojne scenarije za izuzetno uspešne filmove, bogat iskustvom, a tako je dramatično doživio priče iz moje knjige – objasnio je on.
Snimanje su planirali početi u proljeće jer su se mnoge te tragične stvari o kojima govore i događale u proljeće i 1941. i 1942. godine, ali ih je omela pandemija. Trenutno pripremaju ono što mogu i čekaju povoljniju situaciju za snimanje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu