On ističe da je planinarstvo umijeće snalaženja čovjeka na planini, u prostoru obraslom šumom i omeđenom stijenama, a da, pri tom, ponese utiske skrivene prirodne ljepote.
Borovčanin navodi da 50 godina hoda Romanijom, još od sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada nije bilo planinarskog društva na Sokocu, te da je veoma često ovom gorom tumarao sam.
Nekada je na Romaniji postojao planinarski dom “Slaviša Vajner Čiča” i sa druge strane planine Izviđački dom “Željo”, čiji je član bio sve do početka minulog rata. On i danas žali što su nesavjesni ljudi skinuli krov sa ovog objekta, koji je tako počeo da propada, pa sada nema ni traga da je postojao.
Borovčanin podsjeća da je taj dom imao 60 kreveta, kupatilo sa toplom vodom i sve potrebno za boravak. On kaže da je danas mnogo teže biti paninar jer nedostaju objekti u kojima se može odmoriti, bezbjedno prespavati i skloniti od ćudljive planinske klime.
Stari planinar, danas član sokolačkog Planinarskog društva, naglašava da je osvojio gotovo sve vrhove u bivšoj Jugoslaviji, među kojima su Triglav, Maglić i Bjelašnica, te da ga je minuli rat spriječio da ide van granica tadašnje zemlje i okuša sreću na najvišim vrhovima Evrope.
– Nikada se nisam umorio od planinarenja jer je to moj život, pa ni danas kada zdravlje lagano popušta. Iako je bilo i teških trenutaka – navodi Borovčanin.
Počeo je da planinari od rane mladosti, kada je sa drugovima prvi put prepješačio Romaniju i prespavao u Novakovoj pećini, što danas smatra prvim položenim ispitom, s obzirom na to da pećina nije bila obezbijeđena kao sada. Na tim putešestvijima po vrletima nastali su gotovo svi stihovi u šest zbirki pjesama i jednoj za djecu, te dva romana, četiri knjige pripovjedaka i knjiga “Priče sa Planine”, koje je Milanko Borovčanin Romsok do sada objavio.
– Jednom prilikom osvanem pod vedrim nebom na Bogovićkim stijenama i počnem pripremati jutarnju kafu, kad na drugoj stijeni u blizini posmatra me veliki orao, baš kao i ja njega. Upitah ga, kao u šali, kuda ćemo ti i ja sada vladaru visina, a on se vinu ka Velikom Lupoglavu, najvišem vrhu Romanije – priča Romsok.
Iskusni planinar je to shvatio kao poziv, pošao je pravcem leta orla i doživio jedan od najljepših dana na planini.
U posebno lijepom sećanju, za ovog planinara, ostao je uspon na jedan od vrhova makedonske Bistrice, gdje je nakon silaska u selo Galičnik 12. jula, na Petrovdan, učestvovao na manifestaciji “Galička svadba”, koja je poznata u Evropi po jedinstvenom originalnom svadbenom običaju i ritualu uz zvuke tapana i zurli.
Borovčanin priznaje da je bilo i dana u kojima je morao da reaguje brzo i noću pješači četiri časa kroz rastinje sa Maglića, preko Prijevora do Trnovačkog jezera kako bi stigao do prvog katuna da izbjegne moguću nevolju.
U posebnom sjećanju ostao je jedan od poslijeratnih uspona na najviši vrh Maglića na koji je postavio srpske zastave, desetak bilborda i fotografija na Dan SDS-a – 11. avgusta, kao znak negodovanja zbog ranije postavljenih raznih zanamenja, među kojima je bila i američka zastava. On ističe da ga je nakon toga počeo da prati SFOR do granice sa Crnom Gorom, a ubrzo potom taj prostor je počeo da nadlijeće helikopter tadašnje Vojske Srbije i Crne Gore.
– Nije bilo svejedno, ali mene je kroz tu noć, uz minimalno baterijsko osvjetljenje, nosio elan zbog ostvarenog cilja. Danas bih učinio isto – ističe Borovčanin.
Njega posebno raduje što će ljubitelji prirode do kraja ove građevinske sezone dobiti planinarski dom “Crvene stijene” na Romaniji. Planinar-pjesnik je svoju priču za završio stihom: “I kada bih se ponovo rodio, istim vrletima bih opet hodio”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu