Među prvima su na sahranu stigli bračni par Zorica Brunclik i Kemiš, zatim Miroslav Ilić, Radiša Urošević, Rade Jorović, Vera Matović, Miša Mijatović i mnogi drugi, kao i gradonačelnik grada Kraljeva, prenosi Blic.
Na seoskom groblju, uz zvuke harmonike Aleksandra Sofronijevića, inače velikog prijatelja i poštovaoca djela pokojnog muzičara, Novica je ispraćen kako dolikuje.
Od Novice Negovanovića na emotivan način oprostio se i njegov veliki prijatelj, glumac i reditelj Radoš Bajić, a tekst koji je posvetio muzičaru prenosimo u cijelosti:
– Dok su u fonu moravskih brzaka junaci iz Petlovca bili bitku sa životom, želio sam da u senima njihovih slutnji i nada čujem zvuke harmonike i sjetu pojanja. Da pjesma bude bogoumilna i široka – kao kad nadođe i nabrekne najopevanija srpska rijeka. To mi je trebalo. Čija duša je tako nešto mogla da iznjedri? Ko je to mogao da mi da? Od koga sam to mogao da zatražim? Ni od kog drugog, osim od vjernog sljedbenika i čuvara najljepših osobenosti srpskog folklora i narodne pjesme – od Novice Negovanovića. Pozvao sam ga i objasnio mu da su mi potrebne kompozicije kojima bi ilustrovao sekvence u tv seriji „Selo gori“. Kada sam mu rekao da ćemo ga istaći na špici i platiti mu u skladu sa budžetom i mogućnostima, odgovorio mi je – Hvala, na špicu me stavite… Šaljem ti snimke cijelog mog stvaralaštva, uzimaj šta ti se sviđa i šta ti treba – da platite nećete ništa.
To je bio Novica Negovanović. Čovjek čiste i kao pamuk meke duša, a ustvari gromada. Primjer i oličenje dobrote, plemenitosti i najljepših vrlina moravca izniklog iz naroda – koji je svom narodu dao sve…Narodni pjevač, harmonikaš, kompozitor bisera na đerdanu srpske tradicionalne muzike, autor i interpretator nezaboravnih i antologijskih pesama, poput „Janjičara“ „Kad umoran budem pao“ „Jedna rijeka u mom kraju“ „Ne vraćam se u tuđinu kletu“, „Daj da zora nikad ne osvane“ „Vodeničar na Moravi“ „Selo moje kraj Morave“ i bezbroj drugih…Novica, ili Nole kako su ga prijatelji zvali – legenda koja je otišla u legendu… U preteškom danu koji je počeo strašnom viješću o njegovoj smrti, prisjećam se da smo se upoznali, videli, razumeli, i započeli saradnju i prijateljstvo tačno pre četiri decenije. Bio je glavni urednik produkcije „Jugodisk“ kada je objavio moju audio kasetu „Milivoje Šljivić iz Sugubine poručuje Radošu Bajiću“. Od tada pa do danas, kada je u cik zore sa svojom harmonikom na leđima zamakao iza brda, i otišao tamo odakle se niko nikada nije vratio – bili smo prijatelji…
Pjevaće i sviraće Novica tamo – valjda boljim ljudima. Boljim od nas…Boljim od onih koju su prije godinu i kusur dana razbojnički upali u njegovu porodičnu kuću i poharali je. Pesme mu nisu odneli… U divljačkoj premetačini nisu uspjeli da ih pronađu… Odnijeli su mu Orden zasluga za narod, ne malo časno i pošteno zarađenog novca – i hraniteljku, „Dallape“ harmoniku…
– Žao mi je za orden, za novac, ajde de, ali za harmoniku me boli duša. Decenije smo proveli zajedno, ja pored mikrofona a ona na mojim grudima – skoro kroz suze mi se tada jadao. Nadao se Novica da će država uspeti da pohvata neljude, i da će mu vratiti makar harmoniku. Nažalost, godinu dana kasnije, smrt je bila brža. Ljudska pogan, lopovi i ništaci nisu upali u njegov dom na Menhetnu u Njujorku, već u po bela dana u pitominu i mir njegovog rodnog sela Adrani – u kojem se svi poznaju. U kojem, kad se začuje lavež – zna se čije je kuče žedno.
Čemeran, bolan i povređen jer ni u najružnijim snovima nije mogao da nasluti da će u svojoj Srbiji za kojom je žudeo i nadahnuto pjevao dok je boravio u dalekoj Kanadi doživeti to što je doživeo – Novica je odlučio da uzme stvar u svoje ruke. Okrenuo je list – i otišao u beskraj da tamo sam potraži svoju harmoniku. Pošto je na zemlji nigdje nema, sigurno je tamo. U plavetnilu nebesa – u koje se Novica na žalost svih koji ga volimo vinuo iznenada i naprečac… Počivaj u miru legendo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu