Tri i po meseca traje i agonija porodice Mišković, koja i dalje čeka rezultate DNK analize da bi se potvrdilo da li je utopljenik nađen kod Dalja u Hrvatskoj, 7. juna, njihov Antonio.
– Znam da je to moj sin, znam. Da mi je bar da ga sahranimo kako treba, da mu odnesemo cvijeće na grob, zapalimo svijeću, isplačemo se… Ovako nismo ni živi, ni mrtvi. Svaki dan čekam… nekada kao da će doći na kapiju, onako veseo i nasmijan… a nekada bar da stigne koverat sa potvrdom da li je on u pitanju, pa da ga konačno dovezemo kući, da počiva – govori nesrećni otac Zoran kroz suze.
Drugo tijelo pronađeno je 22. juna uveče, stotinjak metara nizvodno od Apatina, u tzv. Lovrinom limanu.
DNK je potvrdio da je riječ o Antonijevom rođaku i drugaru Patriku, sa kojim je on 29. maja posljednji put viđen na obali Dunava, gdje su pronađene i njihove patike i bicikla. Patrik je sahranjen 26. jula.
Iako je i u tom slučaju rađena DNK analiza, rezultati su stigli brzo, jer je tijelo malenog Patrika pronađeno na obali u Srbiji.
– Jasno je meni da je u pitanju inostranstvo, da sve ide mnogo sporije i preko državnih organa, odnosno Zagreba i Beograda, ali ovo je previše. Bar deset puta sam bio u Osijeku, u policiji, bolnici, ali uvijek mi kažu “biće za koji dan”. Poslije par dana zovem, kažu nije gotovo, da se javim opet za koji dan. Te bili su godišnji odmori, te doktor koji to radi nije trenutno tu, te negdje zapelo u Zagrebu… Nemam više snage, samo želim da donesem tijelo svoga sina i dostojanstveno ga sahranim – apeluje Antonijev tata Zoran.
Kaže da ne može da prežali kako ga nije prepoznao kad je išao na identifikaciju u Osijek.
– Zbunila me majica. Bio je u školi u plavoj, bili smo ubijeđeni da je u noj i otišao u vožnju, a utopljenik čije sam slike gledao je imao crvenu… Lik nisam mogao dobro da vidim, tijelo je dugo bilo u vodi, promjenilo se – uz suze priča Zoran.
Dao je krv za DNK analizu i tek kad je došao kući, kaže, rekonstruisao je dan i shvatio da je bilo prostora da se dječak presvuče u crvenu majicu.
– Nije bilo nikog kod kuće, niko ga nije vidio u crvenoj majici, a ja sam bio ubijeđen da je bila plava… Sad sam ubijeđen da je to moj Antonijo… Samo da se ovo sve završi pa da možemo u miru da tugujemo, da znamo gdje mu je grob – kroz suze priča Zoran.
“Antonio nam je stalno pred očima”
Supruga Marina nijemo je slušala razgovor, držeći u naručju mlađeg sina, Aleksandra (2).
Po riječima njenog supruga, cijela situacija se odrazila i na njeno zdravlje, zbog čega je čest pacijent Hitne službe Doma zdravlja.
– Život ide, dani prolaze, a mi kao da smo zaglavili u tunelu iz kog nema izlaza. Imam utisak da ludimo i supruga i ja. Gledamo u ovo mlađe dijete, ono traži svoje, ali nam je Antonio stalno u mislima i pred očima. Znam da samo želim da ga donesem kući, da znam gdje mu je grob – završava svoju ispovijest Zoran Mišković, pišu Nove apatinske novine.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu