Nekada mislimo da je roditeljstvo kao sadnja bašte: zalivaš, čistiš korov i jednog dana sjediš i uživaš u cvjetovima. Ali kako postajemo stariji, shvatamo da je to više kao briga o kućnoj biljci koju još pokušavamo da shvatimo ponekad smo previše aktivni, ponekad zaboravimo da je obiđemo i provjerimo, i odjednom lišće počne da vene. I onda se zapitamo šta smo pogriješili.
Istina je da neke od navika kojih se držimo tokom godina mogu stvoriti nevidljive zidove između nas i naše djece. A ironija je u tome da obično samo pokušavamo da pokažemo da nam je stalo. Ali ako možemo da uočimo ove male zidove i oslobodimo ih se, napokon bismo mogli da osjetimo tu povezanost za kojom čeznemo. Jer ko od nas to ne želi – da nas djeca više vole kako starimo, a djeca odrastaju.
Naređivanje umjesto razgovora
Kako starimo, lako može da nam pređe u naviku da naređujemo umjesto da razgovaramo.
S godinama dolazi mudrost, ali to ne mora da znači da uvijek imamo pravi odgovor. Čak i kada ga imamo, naša djeca možda neće cijeniti našu reakciju ako je izgovorimo kao naredbu.
Naša odrasla djeca i sama su odrasli. Ona imaju svoja iskustva i mišljenja. Potreban im je prostor da donose sopstvene odluke – i prave greške. Prelaskom sa naređivanja na razgovor pokazujete poštovanje prema njihovoj autonomiji.
Umjesto da kažete „Trebalo bi to da uradiš”, pokušajte da pitate „Da li si razmišljao o ovome?” To je suptilna, ali moćna promjena.
Ne slušamo ih
Kada nam se djeca obraćaju sa svojim brigama, prvo treba da ih saslušamo prije nego što odgovorimo. Ponekad im nisu potrebni savjeti ili rješenja. Samo im je potreban neko kome je dovoljno stalo da ih sasluša.
Ovakvo ponašanje donosi ogroman napredak u našem odnosu sa djecom. Ne samo da osjećaju da ih slušamo i cijenimo, već na taj način stičemo i dublji uvid u njihove živote i perspektive.
Držanje za prošlost
Ljudski mozak ima prirodnu tendenciju da pamti negativna iskustva življe od pozitivnih. Ovo je mehanizam preživljavanja koji nam pomaže da izbjegnemo ponavljanje prošlih grešaka. Nažalost, to može dovesti do toga da se držimo prošlih nesuglasica, razočaranja i nesporazuma, posebno sa našom djecom. Možda ćemo nastaviti da ih podsjećamo na njihove greške iz prošlosti ili nećemo prepoznati koliko su odrasli i koliko su se promijenili.
Odbacivanje prošlosti nije isto što i ignorisanje ili zaboravljanje grešaka. To jednostavno znači da ih priznajemo, učimo iz njih, a zatim idemo naprijed.
Ponavljanje grešaka iz prošlosti može samo da stvori zid između vas i vaše djece. I zato, ako želimo da nas djeca više vole kako starimo, vrijeme je da prošlost stavimo tamo gdje joj je mjesto – u prošlost.
Prelaženje granica
U našem nastojanju da ostanemo povezani sa svojom djecom kako starimo, možda nesvjesno prelazimo njihove granice. To može da bude nuđenje neželjenih savjeta, zadiranje u njihove lične stvari ili očekivanje stalnih izvještaja o njihovom životu.
Iako su naše namjere možda dobre, takvo ponašanje može dovesti do toga da naša djeca osjećaju da ih gušimo ili nedovoljno poštujemo.
Ne smijemo da zaboravimo da naša odrasla djeca imaju svoje živote, odgovornosti i privatnost koje treba poštovati. Poštovanje granica ne znači stvaranje distance. To znači razumijevanje i priznavanje onoga što im je prijatno i onoga što to nije.
To je delikatan balans koji treba postići, ali koji može značajno poboljšati kvalitet našeg odnosa sa djecom. A zauzvrat, vjerovatno će nas više voljeti i cijeniti.
Uskraćivanje naklonosti
Kako naša djeca rastu, često zaboravljamo da nikada ne prerastu potrebu za ljubavlju i privrženošću. Možda više nisu oni mališani koji su nam trčali u naručje nakon pada, ali to ne znači da im ne treba naša emocionalna podrška.
Jednostavno „volim te”, topao zagrljaj ili čak tapšanje po leđima može im značiti cijeli svijet.
Ovi mali gestovi ljubavi podsjećaju ih da će, bez obzira na to koliko godina imaju, uvijek imati posebno mjesto u našem srcu.
Ponekad uskraćujemo naklonost jer se plašimo odbacivanja ili želimo da izbjegnemo da izgledamo dominantno. Ali češće nego što mislimo, naša djeca će cijeniti ove izraze ljubavi.
Dakle, ako želimo da nas djeca više vole kako starimo, ne treba da im uskraćujemo našu naklonost. To je jednostavan, ali moćan način da ojačamo našu vezu s njima, čineći da se zauzvrat osjećamo voljeno.
Upoređivanje s drugima
Svako naše dijete je jedinstveno, sa svojim vrlinama i manama. Kada ih upoređujemo sa drugima, nenamjerno šaljemo poruku da nisu dovoljno dobri takvi kakvi jesu.
Važno je slaviti njihovu individualnost i podsticati njihove jedinstvene talente i sposobnosti. Što ih više prihvatamo i cijenimo onakvima kakvi jesu, to će naš odnos biti bliži, a zauzvrat ćemo se osjećati voljenijim.
Pretjerano reagovanje na njihove greške
Svi prave greške – to je dio života i učenja. Međutim, način na koji reagujemo na greške naše djece može u velikoj mjeri uticati na naš odnos sa njima.
Ako pretjerano reagujemo, naljutimo se ili pokažemo razočaranje svaki put kada zabrljaju, oni mogu početi da se plaše da naprave greške. Ovaj strah može ih navesti da kriju stvari od nas ili da izbjegavaju da govore o svojim problemima, stvarajući distancu u našem odnosu.
Umjesto toga, njihove greške treba da posmatramo kao priliku za učenje. Treba da ih usmjeravamo ka pronalaženju rješenja umjesto da se fokusiraju na sam problem. Ovaj pristup ne samo da im pomaže da rastu, već i jača našu vezu sa njima.
Zaboravljamo da ih cijenimo
U užurbanosti života često zaboravljamo da izrazimo svoju zahvalnost. Naša djeca, kao i svi mi, treba da osjećaju da su cijenjena.
Jednostavna zahvalnost za njihovu pomoć, priznavanje njihovih ljubaznih gestova ili izražavanje ponosa zbog njihovih dostignuća može mnogo doprinijeti da se osjećaju voljeno. Ne treba ih sve vrijeme obasipati pohvalama. Dovoljno je iskreno prepoznati njihov trud i doprinos. Ovaj jednostavan čin može stvoriti dublju vezu između nas i naše djece. A kada se osjećaju cijenjenim, prirodno će prema nama pokazati više ljubavi.
Tako da, ako želimo da nas djeca vole kako starimo, ne smijemo da zaboravimo da ih cijenimo. To je najjednostavnija, ali najmoćnija stvar koju možemo učiniti.
Kako zalazimo u godine, roditeljstvo je kao da pokušavamo da pronađemo put kroz poznatu, ali malo preuređenu sobu. Znamo gdje je ljubav, samo je pitanje da se ne spotaknemo o stare navike da bismo do nje stigli, piše Telegraf.
Ljubav ne nestaje kako starimo. Ona samo traži od nas da nastavimo da se prilagođavamo, da nastavimo da se pojavljujemo i dozvolimo našoj djeci da nas iznenade. Uostalom, zar to nije suština ljubavi? Vjerovanje da su veze koje smo izgradili dovoljno jake da izdrže, čak i kada smo dovoljno hrabri da se mijenjamo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu