Stari spomenici, pored crkve izgrađene 2016. godine a koju je osveštao vladika banjalučki Jefrem, nijemi su svjedoci istorije.
U ratovima, Kozarčani su prvi nosili barjak slobode a svoju borbu skupo su platili. Tako je bilo i u dva posljednja rata.
Epitafi na spomenicima šalju jasnu poruku.
Izginuli u NOR. Savanović, djed Jovo, baba Đurđija, otac Simo, majka Anka, sestre Dragica, Jovanka i Sofija, braća Dušan i Jovan.
Nakon Drugog svjetskog rata, selo je raseljeno. Zaključeno je tada da je jeftinije ustupiti imanja bliže urbanim sredinama, u selima gdje postoji infrastruktura, nego sve to graditi u selu Kozara, u zaseocima Subotići i Šmitrani, gdje nije bilo puteva, elektro-mreže, prevoza…
– Teško se iz Kozare moglo stići bilo gdje. Turjak, udaljen sedam kilometara, za nas je bio prvo, najbliže i veće mjesto do kojeg smo stizali pješke, preko njiva, potoka, šumom. To su lijepe uspomene na težak život u kraju, gdje su zime bile oštre i surove – ispričao nam je Dragutin Šmitran, učitelj u penziji. On je poslije odlaska iz rodnog sela, izabrao Grbavce, za novi zavičaj.
Ipak, najuporniji, koji nisu htjeli sa svojih imanja i viševjekovnih ognjišta, Kozarčani koji nisu mogli niti željeli ostaviti zavičaj, održali su ovo mjesto.
Prema posljednjem popisu 2013. godine, u selu Kozara bilo je 46 stanovnika. Godine 1991. bilo ih je 126. Posljednjih godina, stvoreni su bolji uslovi za život a u više domaćinstava su mladi, djeca, učenici, omladinci….
Kozara je postala privlačno mjesto za turizam, ovdje ima sve više vikendica i kuća za odmor.
Na Kozari, opet zari život a sagovornici Srpskainfo kažu da ih na to obavezuju groblje i spomenici precima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu