Ima crnih dana, i ima crnjih dana. Kada su crni, osamim se, sakrijem od ljudi bez želje da sklonim tugu ili pobjegnem od nje. A kada su crnji dani, okupljamo se moja kćerka Danica, Markova djevojka Maja i brat i sestra od tetke i ujaka i pokušavamo da se motivaciono podignemo. Plačemo i smijemo se. Sva sreća pa nam crnji dani ne dolaze svima u isto vrijeme, što nam omogućava da se međusobno hrabrimo. Živim u stanju da je sve ovo privremeno, da će se Marko odjednom pojaviti i da će sve biti kao prije. Taj utisak privremenosti me drži na površini. Ponekad mi se učini da čujem njegovo “Cako”. Tako me je zvao otkako smo bili djeca, kaže za Gloriju.
Trudi se i uspijeva da ne ulazi u njihovu komunikaciju porukama. Zna šta to znači. Rana je svježa, oči lako zasuze, a sveprisutna tuga steže zagrljaj.
– Nemam još snage da odem u Kruševac. Kad nam je preminula mama 2020, Marko je često išao u stan u kome smo odrasli i u kome su nam živjeli roditelji. Mama je na terasi gajila cvijeće. Kako nismo mogli stalno da odlazimo da zalivamo mamino cvijeće, posadili smo na terasi prkos, biljku kojoj ne treba mnogo njege i čije ime najslikovitije govori o njenom karakteru. Posljednji put kad je bio u Kruševcu poslao mi je fotografiju prkosa koji je procvjetao dodaje Nevena.
S godinama, Marko se sve češće vraćao rodnom Kruševcu. Ponovo se povezao sa starim prijateljima, blisko sarađivao sa upravnikom Kruševačkog pozorišta Branislavom Nedićem, družio se sa familijom koja nam je preostala.
– Tamo se osjećao slobodno. U Kruševcu je pronalazio mir koji u ovom ludom Beogradu nije mogao da ima. Želio je da se oduži na neki način sredini iz koje je potekao. Prošle godine za Badnje veče otišli smo ispred Crkve Lazarice na loženje badnjaka. Bili smo srećni. Snijeg je padao. “Moram da pozovem Maju da joj kažem kako lijepo pada snijeg”, rekao mi je i okrenuo svoju emotivnu partnerku, rekla je.
Bio je odgovoran čovjek, jednako prema ljudima i poslu kome se (pre)davao do kraja. Mada je imao temperaturu i osjećao se loše, nije hteo da se zbog njegovog izostanka otkaže “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, kultna predstava Beogradskog dramskog pozorišta (BDP). Bio je 25. septembar. Sala je bila rasprodata kao za svako izvođenje “Leta iznad kukavičjeg gnijezda”. Poslao je kratku poruku “Ne otkazuje se” Bjeli (Dragan Bjelogrlić, prim. aut.) i Jugu (Jug Radivojević, upravnik BDP, prim.aut.). Martini je njegova uloga života. Bio je veoma odgovoran prema publici i kolegama, mnogo puta je igrao bolestan, neraspoložen, pod temperaturom. Predstava, ipak, nije odigrana jer su kolege kad su videle kako loše izgleda pozvale Hitnu pomoć. Završio je u KBC Dragiša Mišović.
– Prvo prijemno odjeljenje, ubrzo poluintenzivna, a nedugo zatim i intenzivna njega. Bila sam ubijeđena da će se izvući, čak i kad su ga priključili na respirator. Vjerovala sam da će, kao mnogo puta do sada, pronaći put da nam se vrati. Mislila sam da on jednostavno ne zna da umre. Slala sam mu poruke, ali odgovora nije bilo. A onda šok, nevjerica, jauk, praznina. Imam ogromnu potrebu da se ovim putem zahvalim osoblju KBC Dragiša Mišović koje se lavovski borilo za njega i za sve ostale pacijente, kao i Draganu Bjelogrliću i Jugu Radivojeviću. Ponijeli su se kao porodica, kao veliki ljudi. Riješili su sve oko sahrane, pružili nam svu moguću pomoć. Znam da je moj brat sve to zaslužio, ali oni nisu morali da se tako postave. Živimo u vremenu kada nas dobrota iznenadi i zato imam potrebu da istaknem da dobrota još živi u i među nama – rekla je ona.
Glumac je sahranjen u kostimu Martinija, lika kog je tumačio u “Letu iznad kukavičjeg gnijezda” i s kojim se srodio.
– Marko nije pričao o smrti, vjerovao je, kao i svi mi, kako su najbolje godine pred njim. Ipak, htio je da uzme kostim Martinija kada se predstava skine s repertoara i da ga izloži pored crtačkog stola našeg oca u stanu u Kruševcu. Tata je bio arhitekta i slikar, pa je Marko smislio da pored njegovog stola postavi taj kostim – otkriva Nevena i odmotava lijepo upakovanu kutiju sjećanja na odrastanje:
Imali smo divno djetinjstvo. Marko je odmalena govorio kako će biti glumac, za njega nije bilo rezervnog položaja. Odrastali smo u porodici koja je veoma cijenila umjetnost. Osim što je bio arhitekta i slikar, tata Svetislav je glumio u amaterskom pozorištu, dok je mama Biljana dobijala nagrade na recitatorskim takmičenjima. Imali smo podršku roditelja u našim izborima, a za Marka nije bilo šanse da se bavi nečim drugim osim glumom. Kruševac je pružao mnogo mogućnosti krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih kad smo se formirali. Ako bi se opredelio za sport, mogao si da treniraš šta god poželiš. Mi koji smo naginjali umjetnosti imali smo Dom omladine, u kome je, pored ostalog, radila Dramska sekcija Bate Miladinovića. Marko je samo želio da bude glumac. I kad prvi put nije prošao na akademiji, tata je rekao da će on konkurisati dok ga ne prime – ističe Nevena.
Samo najbliži Markovi prijatelji i porodica znali su da ima veliko srce i pitomu dušu. Pomagao je mnogima, dobrota je bilo njegovo srednje ime.
– Nosio je jedan džemper, jednu jaknu, jedne cipele. Govorio je: “Ne trebaju mi dva kreveta jer mogu spavati samo u jednom”. Mnoge stvari ni ja nisam znala. Poslije sahrane prišla je da mi se zahvali porodica koju je godinama finansijski pomagao. Finansirao je školovanje scenskog radnika u BDP kome je prijetio otkaz ukoliko ne završi još dva razreda škole. “Kad ti je roditeljski sastanak?” ili “Nemoj da me brukaš u školi”, šalio se s tim prijateljem. Pomagao je Dom za nebrinutu djecu u Kruševcu. Sve novčane nagrade koje je dobijao prosljeđivao je na njihov račun. Pomagao je i ženski manastir Sveta Petka kod Paraćina koji se stara o djevojčicama sa specijalnim potrebama. Uvijek je okupljao ljude oko sebe. Rijetko ko je uspijevao da pored njega namiri kafanski račun. Divila sam se njegovoj energiji. Jedne noći smo kasno došli u Kruševac da obiđemo mamu koja je bila u bolnici. Kad smo završili posjetu, onako umorni i izmrcvareni, stali smo pored kioska da pojedemo po pljeskavicu. Tek što smo počeli da jedemo, prišla mu je žena s dvoje male djece i pitala ga da li mogu da se slikaju s njim. “Naravno”, odgovorio je. Dodao mi je svoju pljeskavicu i stao da se fotografiše sjetno priča ona.
Posebnu ljubav imao je prema djeci.
– Radio je u Kruševcu s mladim glumcima, pomagao im, učio ih zanatu. Stalno im je govorio da “kradu” od njega tehniku i fore na isti način na koji je on to činio od starijih kolega. Kad je bio mlad, s nekih 26-27 godina pod svoje ga je uzeo Đuza Stojiljković. Ne zato što je poreklom iz Kruševca, gdje je i Đuza rođen, već je u Marku prepoznao dobrotu i talenat. Čuvena je njihova igra “da podijelimo pivo”. Kad bi završili predstavu i otišli u pozorišni klub, Marko je uvijek predlagao da podijele pivo s obzirom na to da Đuza nije smio da pije. “Đuzice, ajde da podijelimo pivo.” I tako bi podijelili prvo, pa drugo, treće, četvrto, gajbu. To je bio njihov ritual.
Iako je bio veliki emotivac, Marko svojim ličnim dramama nije opterećivao okolinu. Samo oni koji su ga najbolje poznavali mogli su da primjete na njegovom licu tugu ili brigu. Najžalije mi je budućnosti koja se neće ostvariti. Mogao je još mnogo toga da uradi. Reagovao je na svačiju nepravdu, pokušavao da riješi tude probleme. Svoje je nosio u sebi. Dešavalo se da osjeća da je zaboravljen, skrajnut, da može da pruži više na filmu, televiziji i u pozorištu. Nije o tome pričao, trudio se da šalom i smijehom maskira neraspoloženje kada bismo primjetili da ga nešto muči. Imao je sreću da posljednjih deset godina provede s Majom. Ona je bila njegova sigurna luka. Bio je veoma vezan i za moju kćerku Danicu. Volio je ljude, a i oni njega. Toga sam u potpunosti postala svjesna kada nas je napustio – konstatuje Nevena Živić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu