Društvo

Sigurna luka za djecu žrtve seksualnog nasilja: I kad ih roditelji zlostavljaju, ima ko da ih spase

Priča o 14-godišnjoj djevojčici iz okoline Banjaluke, koja je usred noći pobjegla iz kandži oca silovatelja, nedavno je šokirala javnost. Nažalost, ovakve grozote nisu rijetkost.

Sigurna luka za djecu žrtve seksualnog nasilja: I kad ih roditelji zlostavljaju, ima ko da ih spase
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Prema zvaničnim statistikama, u Srpskoj se godišnje prijavi i rasvijetli oko 80 slučajeva seksualnog nasilja nad djecom, a zlostavljači su najčešće roditelji, rođaci, ili drugi djetetu bliski ljudi.

Dobra vijest je da zlostavljanu djecu ima ko da zaštiti i da postoji sigurna luka za njihov oporavak i zdravo odrastanje.

Kao i mnogi raniji slučajevi i primjer djevojčice s početka naše priče svjedoči kako funkcioniše sistem podrške i pomoći djeci žrtvama seksualnog nasilja.

Devojčica se obratila policiji, policjaci su je zaštitili, potom su se uključili profesionalci iz Centra za socijalni rad, dijete je smješteno u Sigurnu kuću, a otac monstrum je završio u pritvoru.

Majka, koja je kćerki pomogla da se spase, iako kobne noći nije bila kod kuće, odmah se vratila iz inostranstva, da bi podržala svoje dijete.

Mnogo će truda i ljubavi biti potrebno da se zaliječi trauma, koja je ovoj curici unakazila djetinjstvo, ali jedno je sigurno: onog trenutka kada je prijavila oca zlostavljača, ona se spasila.

I aktivistkinje koje vode Sigurne kuće poručuju da djeca ne treba da se plaše da prijave seksualne predatore, čak ni kada su to njihovi roditelji.

– Zlostavljana djeca treba da znaju da će dobiti pomoć i da postoje sigurna mesta gdje mogu da se stabilizuju, oporave i krenu dalje u život. Naravno, sve to nije moguće, ako ne prijave nasilje – kaže za Srpskainfo Radmila Žigić, izvršna direktorka Fondacije „Lara“ iz Bijeljine.

Ova fondacija je prije deset godina osnovala prvu Sigurnu kuću za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja u Semberiji.

FOTO: EUROBLIC/ARHIVA/RAS SRBIJA
FOTO: EUROBLIC/ARHIVA/RAS SRBIJA

Prema procjeni socijalnih radnika iz nadležnog Centra za socijalni rad, djeca koja dožive seksulano nasilje u porodici smještaju se u Sigurne kuće, ili budu zbrinuta na neki drugi način, ali se uvijek vodi računa o tome da budu zaštićena od nasilnika.

U „Larinoj“ Sigurnoj kući se nekoliko djevojčica, nakon traumatičnog iskustva, izborilo za miran i dostojanstven život.

Žigićeva svjedoči da je od 2013. godine, kada su primili prvu djevojčicu žrtvu seksulanog nasilja u porodici, sistem zaštite i podrške znatno unaprijeđen.

– U to vrijeme još nismo imali dovoljno iskustva ni samopouzdanja, i nismo se uspjeli izboriti da ta djevojčica, koja je godinama seksualno zlostavljana, ostane kod nas. Pod pritiskom porodice, kojoj je bilo najbitnije da se skandal zataška i da „selo ništa ne sazna“, Centar za socijalni rad je popustio i djevojčica je nakon samo tri nedjelje napustila Sigurnu kuću. Istina, zlostavljač je prethodno izmješten iz porodice, ali djevojčica nije uspjela da se izbori sa traumom – priča Žigićeva.

Pročitajte još

Čak i kada je zlostavljač udaljen, bilo da je poslat na liječenje ili da je završio u zatvoru, vraćanje djeteta žrtve u porodicu, u kojoj je doživjelo horor, nije dobro rješenje, smatra Žigićeva.

– Pogotovo u malim sredinama porodice se boje stigmatizacije i priču o nasilju čuvaju kao porodičnu tajnu i kriju kao najveću sramotu. Nerijetko, na kraju, za sve nevolje okrive upravo dijete, koje je žrtva nasilja – kaže Žigićeva.

Kada je u „Larinu“ Sigurnu kuću smještena djevojčica, koju je seksualno napastvovao njen očuh, osoblje kuće je već bilo iskusnije i uspjelo je da se izbori za bolju zaštitu zlostavljanog djeteta.

– Uspostavili smo kontakt sa djetetom i zadobili njeno povjerenje. I u Centru za socijalni rad su bili saglasni da djevojčica ne treba da se vraća u porodicu. Majka se, na kraju, vratila suprugu, koji seksualno zlostavljao njezinu kećrku, a devojčica je ostala u Sigurnoj kući. Majka je prekinula kontakt s djetetom. Nikad joj se nije javila – priča Žigićeva.

Devojčica je godinama ostala u Sigurnoj kući, završila je školu, osamostalila se i što je najbitnije, uz pomoć psihologa i socijalnih radnika stekla samopouzdanje i samopoštovanje.

Većina žrtava, koje su kao maloletne devojčice preživele seksualno nasilje, u „Larinoj“ Sigurnoj kući su ostale duže od godinu dana. Samo u ovoj godini u ovo sklonište su smještene tri djevojčice koje su seksualno napastvovane.

Mnoga seksulano zlostavljana djeca ne mogu da shvate šta im se ustvari događa ili se ne usuđuju da progovore o tome, pogotovo kada se nasilje dešava u porodici.

Žigićeva se prisjeća traumatične priče koja se dogodila prije nekoliko godina u jednom mjestu na istoku Republike Srpske.

Djevojčica je počela učestalo da se samopovređuje, jer nije imala drugog načina da skrene pažnju na bol koji je razdire.

Upućena je na liječenje u Psihijatrijsku kliniku. Ljekari su otkrili da je ona godinama bila žrtva seksualnog nasilja: napastvovao ju je stariji brat. 

I ova devojčica je smještena u Sigurnu kuću, ali nije ostala dovoljno dugo da bi se oporavila.

– Djeca žrtve seksualnog nasilja se smještaju u Sigurnu kuću, smao kada nema drugog izlaza, kada su kapaciteti porodice narušeni do krajnjih granica. Jedno od rješenja je i hraniteljstvo, ali ono na žalost nije dovoljno razvijeno čak ni u većim gradovima RS – kaže Žigićeva.

Dodaje da hranitelji često, nakon prvih iskustava, odustaju od ove humane misije, jer je to težak i zahtevan posao. Navodi primjer jedne hraniteljice, koja je odgojila dvije djevojčice žrtve sesksulanog nasilja u porodici, ali kada je njih izvela na put, nije bila spremna da se na isti način posveti drugoj trumatizovanoj djeci.

FOTO: ELTATV/SCREENSHOT/YOUTUBE
FOTO: ELTATV/SCREENSHOT/YOUTUBE

I Sigurna kuća Fondacije „Udružene žene“ u Banjaluci pruža utočište djevojčicama žrtvama seksualnog nasilja. Kako kaže Lana Jajčević, pravna savjetnica u ovoj Sigurnoj kući, jedna od njih je u skloništu ostala duže od dvije godine.

– Imali smo tri maloletnice žrtve seksualnog nasilja i za sve tri smo obezbijedlile izlaznu strategiju. Dvije su kod nas završile školovanje, a jedna je nakon kursa za njegovateljice otišla u inostranstvo i tamo se zaposlila – kaže Jajčevićeva.

Najvažnije je, dodaje ona, da su dobile kvalitetnu psihološku pomoć, kako bi se izborile sa preživljenom traumom i nastavile sa normalnim životom.

Pročitajte još

– Jedna od tih djevojčica, koja je danas odrasla djevojka, odlučila je da promijeni identitet i mjesto boravka. Ona je doslovno počela novi život, sa novim imenom i u novom gradu – kaže Lana Jajčević.

Sistem zaštite žrtava je mnogo potpuniji u gradovima i regijama u kojima postoje Sigurne kuće, ali i u malim mjestima aktivistkinje, koje se bore za zaštitu žena i djece, nađu načina da pomognu kada je najteže.

Esma Drkenda, predsjednica Udruženja „Seka“ iz Goražda, kaže da im je u posljednjih nekoliko godina prijavljeno pet slučajeva, u kojima maloljetne devojčice bile žrtve seksualnog nasilja.

– Najteži je bio slučaj, kada je otac napastvovao kćerku. Dijete smo smjestili u Sigurnu kuću u drugom gradu, a otac nasilnik je osuđen na godinu dana zatvora – kaže Drkenda.

Dodaje da je u samo jednom slučaju majka prijavila nasilje nad svojom kćerkom, dok su u tri slučaja, kada su napasnici bile komšije ili rođaci, roditelji odlučili da to ne prijavljuju organima gonjenja, zbog, kako su naveli, „malih kazni i straha od osude sredine“.

– Mi u takvim slučajevima nemamo mnogo izbora, pogotovo što su naši kapaciteti jako ograničeni. Ipak, se trudimo da žrtvama pružimo bar psihološku pomoć i pokažemo im da nisu same i da neko brine u njima – kaže Esma Drkenda.

Kad majka podvodi kćerku

Kako svjedoče u Sigurnim kućama, u slučajevima seksulanog nasilja u porodici često se dešava da se majke „trude da ništa ne vide i ne čuju“.

– Čak i kada im se djeca povjere i kažu šta im se dešava, one im ne vjeruju i optužuju ih da izmišljaju. Neke majke se trude da sve zataškaju, kako ne bi pukla bruka, i tako na neki način postaju saučesnice u nasilju – kaže Lana Jajčević.

U praksi je bilo i mnogo strašnijih slučajeva saučesništva. Tako je prošle godine u Laktašima otkriveno da je majka svoju 13-godišnju kćerku podvodila svom ljubavniku, pa čak i prisustvovala napastvovanju rođenog djeteta.

Škola kao spas

U posljednjih nekoliko godina djeca koja su žrtve seksualnog nasilja za pomoć se prvo obraćaju nastavnicima, psiholozima ili pedagozima u svojim školama. U nevladinom sektoru ističu da je to veliko ohrabrenje i dragocjen resusrs i da mrežu povjerenja u školama treba njegovati i jačati. Dešava se da djeca primjete promjenu raspoloženja kod svojih drugarica ili drugara, da se žrtve prvo povjere vršnjacima, pa da se onda zajedno obrate nastavnicima. Takođe i nastavnici pažljivo prate šta se dešava sa djecom i na vrijeme reaguju, ako je dijete potišteno, ako izostaje sa nastave, ili naglo popusti u učenju. Jer, sve to mogu biti znaci da ono trpi nasilje. – Strašno je što se dešavaju takve stvari, ali bi još strašnije bilo da djeca nemaju kome da se obrate i da nema ko da ih zaštiti kada dožive takvu truamu – kaže Rajka Čajić, direktorka Osnovne škole „Vojislav Ilić“ u Krupi na Vrbasu. U ovoj seoskoj školi nadomak Banjaluke je, zahvaljujući izgrađenom poverenju, za nekoliko godina otkriveno i prijavljeno pet slučajeva seksulanog zlostavljanja dece u porodicama.

Prihvati notifikacije