Imala sam divno djetinjstvo u Osijeku i prelijepa su sjećanja. Nikada nisam mislila da ću napisati knjigu, ali kada sam dobila priliku, osjećala sam da trebam to učiniti.
Iz Osijeka je otišla u Ameriku za vrijeme rata, i kako kaže pokušala se prilagoditi, ali je osjećala krivicu.
Na pitanje kako su je prihvatili u SAD-u, kazala je kako je na početku bilo loše, bila je za ljude čudna, imala je “akcenat” i teško joj je bilo naći prijatelje.
– Uklopila sam se u dramsku grupu u srednjoj školi i tu je zapravo bilo super ako si drugačiji i to mi je pomoglo – naglasila je Kristina.
– Kada je moja porodica odlučila da se vrati u Hrvatsku, ja sam bila na fakultetu, udala sam se i imala djecu te sam ostala u Americi – rekla je.
Istakla je kako je u prvoj godini braka odlučila da on nije zdrav i da treba da ode iz njega. Ali tada je saznala da je trudna i sama sebi rekla da njeno dijete neće odrastati u domu s rastavljenim roditeljima. Nakon toga se rodilo i drugo dijete, a onda je nakon godinu i po shvatila da treba da se razvede.
Kao samohranoj majci u SAD-u joj je bilo teško i od muža nije htjela da traži novac. Nije imala svoj stan već samo sobu u kojoj je bio krevet na sprat za djecu, a ona je spavala na podu.
– Meni je bilo najteže što sam se potpuno mrzila, osjećala sam se kao najgora mama i da moja djeca zaslužuju bolje. Gledala sam druge porodice kako žive, a ja svojoj djeci to ne mogu priuštiti. To je stvar koja me trenutno motiviše u svemu što radim i želim motivisati roditelje koji osjećaju da nisu dovoljno dobri za svoju djecu – istaknula je.
Rekla je i kako je prolazila kroz depresiju, ali je s vremenom promijenila način razmišljanja i počela sebe gledati u pozitivnijem svjetlu – više na sebe nije gledala kao na lošu majku.
– Pitala sam se što ja znam i sjetila se da znam kuvati, Kuvati dobro s malo novca – rekla je.
Odlučila je poslati poruku svim svojim prijateljima u Los Anđelesu i reći kako će svaku srijedu uveče napraviti večeru, te neka dovedu svakoga ko može.
– To prvo veče sam nahranila 30 ljudi. To je bio mali stan. Neki su van stajali s tanjirom jer nije bilo mjesta. Ti ljudi su mi se zahvaljivali. Kada je zadnja osoba otišla, rasplakala sam se i shvatila da i kada nemam ništa, imam nešto dati – rekla je.
Naglasila je kako je više od godinu i po dana radila humanitarne akcije i ljudi su donosili hranu, a to je za nju, kako kaže, bio lijek.
Ističe kako je imala tri posla, a mogla je da radi samo kada su djeca bila s tatom ili joj je pomogla neka prijateljica, jer nije imala novaca za dadilju.
– Moj novi partner me pitao što želim sa svojim životom i rekla sam da želim podijeliti kuvanje na Jutjubu – rekla je.
Jedna joj je žena rekla kako se mora prijaviti na Opra Vinfi šou što je i učinila. Kada ju je dva dana kasnije nazvao producent, mislila je da je to šala.
– Sedam nedjelja smo živjeli u izolaciji. Uopšte nisam mogla da vjerujem da ću pobijediti – naglasila je.
Kristina je rekla kako je cijelo to vrijeme njen drugi muž brinuo o djeci. I u najtežim trenucima kazao je kako zauvijek želi biti uz nju i djecu.
– Opra mi je rekla, ostani autentična. Ja sam rekla producentima to, ali se oni nisu složili. Ja imam motivaciju za sve što sada radim, želim biti ono što je meni trebalo kada sam bila na dnu i zato sam počela govoriti o roditeljstvu, mentalnom zdravlju – istakla je.
Rekla je kako na Fejsbuku ima najviše pregleda svojih videa.
– Jedina mi je granica da o ljudima neću pričati bez njihovog dopuštenja – kazala je.
Naglašava kako ona ne daje savjete jer nije psihijatar već je, kako kaže mama i žena koja je imala puno poteškoća i koja to želi podijeliti sa svima.
– Moji pratitelji me ne prate jer misle da ću im riješiti probleme, već zato što se osjećaju manje sami.
Smatra da je majčinstvo teži posao nego što je mislila, ali i divnije.
Sin se borio sa depresijom
Priča kako je primjetila promjene kod sina koji je tada imao 13 godina, ali kako kaže, to nisu bili samo tinejdžerski simptomi. On se nije odvajao samo od mame i tate, već i od svega što mu je prije donosilo sreću.
– Pitala sam ga je li si htio oduzeti život i on mi je to potvrdio. Cijeli svijet mi se kao roditelju promijenio kada sam to čula. Svakodnevno sam živjela u strahu, a kasnije sam saznala da je imao plan i njegova se depresija i anksioznost manifestirala kao bijes.
– On je vikao i imao je problema, drogirao se i učitelji su na njega gledali kao na zločesto dijete, a ja sam znala da je on dijete koje pati.
Kazala je kako je smatrala situaciju svog sina kao problem, a to je za njega bilo rješenje za depresiju i anksioznost.
Rekla je kako je njen sin išao u školu samo kako bi kupio drogu. Ukazala je i na to da se neka djeca u depresiji ne ponašaju kao njen sin.
– Neki se ponašaju kao savršeni, ali isto pate i to je strašno. Kada sam saznala dijagnozu djeteta bila sam na neki način srećna jer se nešto saznalo. Bila sam naivna jer sam mislila da će on ići kod psihijatra i psihoterapeuta i sve će biti bolje, ali nije tako s mentalnim zdravljem. Kad je god jedan dan bilo bolje, idući dan je bio puno lošiji – naglasila je Kristina.
Dodaje kako je droga bila za njenog sina terapija za depresiju.
– Kada je imao 15, 16, 17 godina svake sam noći ulazila u njegovu sobu i gledala diše li jer sam se bojala da nije živ. Živjela sam u strahu, bila sam izgubljena i shvatila sam da moram sebe popraviti.
Naglasila je kako joj je bilo važno da njen sin zna kako ga ona voli čak i kad se njegova depresija pokaže kao bijes, čak i kada je vikao na nju.
– Često je bio grub prema meni i jednom sam pozvala policiju. Odvezli su ga na psihijatriju – rekla je i dodala kako je sve to pretočila u svojoj knjizi.
Kaže kako je morala naučiti da kada on viče na nju i govori joj ružne stvari, da on ustvari govori “mama pomozi mi”.
Dodala je i kako su njena ostala djeca imala problema zbog brata, piše Jutarnji.hr.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu