Posljedice toga Vasilije Urošević osjeća već dvije godine, kada je poželio da napravi savršen selfi i pao sa ograde terase, zbog čega je završio u krevetu.
– Htio sam da uradim što bolju sliku, htio sam da bude drugačija. U podsvijesti sam ja imao da je to rizično, ali sam razmišljao “neće to meni da se desi”. Prva dva mjeseca ja u stvari nisam bio čak ni svjestan gdje sam u potpunosti – prisjeća se momak za Prvu, prenosi Blic.
Tokom prvih šest mjeseci shvata u kakvom je stanju i da prognoze neće biti ohrabrujuće.
– Po mojoj procjeni ja ne osjećam 85 posto tijela, od grudi pa dole do nogu. Ruke osjećam djelimično, šake možda 50 posto. Moj krajnji cilj je prohodavanje, ali prije toga želio bih da mi prorade ruke. To mi je primarno, a nadalje ćemo da vidimo uz vežbe i ostalo – kaže Vasilije.
Dan kada je Vasilije pao sa oko 15 metara Visine, Đurđica neće nikada zaboraviti.
– Ispred zgrade vidim policijska kola i iako su puno puta bila, ovaj put me je zaista presjeklo. Ne znam zašto, taj instinkt materinski je proradio i mislim se samo da dođem gore u stan, javio se neki nemir, strah. Došla sam gore i nema Vasilija, a znam da je kući, čuli smo se. Tako me je presjeklo, potrčala sam prema balkonu, i dalje ništa nisam vidjela, ali u meni titra. Spustila sam se brzo dole, otišla do policijskih kola i policajac mi kaže: “Jedan momak je pao sa četvrtog sprata”. “Kako mu je ime?”, pitam, a oni kažu – Vasilije – prisjeća se majka.
U padu Vasilije je zakačio granu drveta koje se nalazi ispod balkona i iako, zbog loših sjećanja, više ne žive u istom stanu, Đurđica dolazi na to mjesto. Na pitanje zbog čega, odgovara: “Ovo je četvrti put da sam ovdje. Imam neku potrebu da potpuno racionalizujem – desilo se, ali moramo kao Feniks da ustanemo iz pepela, idemo dalje i pobijedimo to loše što se desilo. Sa druge strane, emotivno da budem smirenija, desilo se, ali ostao je živ”.
Stan u kojem su živjeli ubrzo su napustili. Vasiliju je pomoć neophodna 24 sata, Đurđica ne može da radi, pa brine i o vlasniku stana u kojem sada žive, kako ne bi morali da plaćaju stanarinu.
Troškovi Vasilijevog liječenja su ogromni. Čekaju ga tri operacije matičnim ćelijama, a svaka od njih košta 6.000 evra, rehabilitacije po danu iznose 150 evra, a najvažnija intervencija za kičmu, koštaće čak 50.000 evra.
– Život nam je dar, kakav god da je. Ja i u ovom momentu volim život i nadam se i sa verom u boga i u dobre ljude, nadam se da ću uspjeti ponovo sa stanem na svoje noge. Dolaze i teški momenti, crne misli, čak mi kroz glavu prolazi lavina crnih misli. Ja se bavim rep muzikom, pišem tekstove, ali svaki put kada krene nalet mojih crnih misli i to nešto što mi govori da neće biti dobro, da neću prohodati, “pogledaj se kakav si” – svaki put kada dođu kao da ih slijem sa sebe na papir i dobijem olakšanje – iskren je Vasilije.
Đurđica, ponosna na svog sina, ne može da sakrije emocije.
– Zaista sam srećna što imam tako divno dijete. Jednom sam mu rekla: “Moraš biti hrabar, jer od hrabre mame ne može da bude dete koje nije hrabro”. Poslije mi je rekao da mu je to ulilo dodatnu snagu i hrabrost za borbu, za sve što predstoji. Ponosna sam na njega, prije svega na toplinu i plemenitost i dobrotu – dodaje majka.
Jedno drugom su podrška, a nažalost, poučen iz svog iskustva, Vasilije poručuje samo jedno: “Moja poruka bi bila da se promišljene stvari rade, da se nekad zakoči, razmisli i, prije svega, da se shvati važnost života”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu