Šerif okruga Inio rekao je da je DNK analizom utvrđeno da posmrtni ostaci pripadaju Gići Macamuri, koji je poginuo u snažnoj ljetnoj oluji 2. avgusta 1945. godine tokom šetnje sa lokalnim ribarima.
Macamura je po svemu sudeći zastao da naslika akvarel, dok su ostali ljudi iz grupe nastavili ka jezeru da bi pecali, prenosi AP.
Njegovo tijelo nije pronađeno ni poslije mjesec dana, a tragedija je zaboravljena zbog događaja koji su usledili nakon što su SAD bacile atomsku bombu na Japan, a što je ubrzalo kapitulaciju Japana.
Slučajni pronalazak
Macamura je jedan od više od 1.800 zatvorenika koji su umrli u 10 pritvorskih centara na Zapadu, iako je njegova smrt jedna od neobičnijih.
Uprkos tome što je njegova smrt u planiinama bila je dobro poznata ostalim zatvorenicima i članovima njegove porodice, priča je vremenom izblijedila, a mjesto njegove smrti na udaljenom, stjenovitom mjestu tri i po kilometra iznad nivoa mora se “zagubilo”.
Na njegove posmrtne ostatke slučajno su naišli Tajler Hofer i Brendon Folin, 7. oktobra prošle godine, na putu ka vrhu Mont Vilijamsona.
Njih dvojica su malo skrenula s puta kroz stene u predjelu punom jezera i ugledala nešto što im je ličilo na kost.
Isprva su mislili da je kost životinjskog porijekla, ali je zatim utvrđeno da je riječ o ljudskoj lobanji.
Nakon što su pomjerili kamenje, pronašli su netaknut ljudski skelet sa kaišem oko struka i kožnim cipelama na nogama.
Izgledalo je kao da su mu ruke prekrštene na grudima.
Hofer je otkriće postavio na Fejsbuku, netačno navodeći da je lobanja izgleda slomljena i da cipele liče na one koje nose planinari, sugerišući da je u pitanju zločin.
Priča o Macamuri, iako malo poznata, privukla je pažnju kada je 2012. godine izašao dokumentarni film “Pecaroški klub Manzanar”, u kojem je reditelj Kori Šiozaki ispričao storiju o zatvorenicima koji su noću bježali iz kampa i peli se na planinu da pecaju pastrmke, ponekad i po nedjelju dana.
Dio o Macamurinoj smrti nije ušao u film, ali je Šiozaki mnogo puta govorio o toj tragediji, pa je priča postala šire poznata.
U posljednjim godinama rata, inače, stražari više nisu nosili oružje, pa su zatvorenici mogli slobodno da izlaze iz kampa, pa je tako Macamura zamolio grupu ribolovaca da krene sa njima do lanca jezera u planini.
Vođa grupe nije želio da Macamura, kome je tada bilo 46 godina, krene, jer je bio stariji i nije bio u dobroj fizičkoj kondiciji, ali je on bio uporan, pa se pridružio grupi od desetak ljudi – ispričao je Šiozaki.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu