A sve to blago čuva i svoje malobrojne vjernike oko crkve okuplja mladi sveštenik Predrag Crepulja.
Otac Predrag, paroh livanjski, nije samo sveštenik. On je i savjetnik, i hroničar, i vjeroučitelj, i učitelj.
U njegovom parohijskom domu 2017. godine je osnovana škola srpskog jezika i književnosti, jedino mjesto u Livnu gdje djeca mogu naučiti ćirilicu. Nazvana je po Jovanu Sundečiću, srpskom pjesniku, svešteniku i diplomati iz Livna, koji je bio i dvorski sekretar kod crnogorskog kralja Nikole Petrovića.
Ovu školu pohađa sedmoro đaka.
A na liturgiji u staroj crkvi Uspenja Presvete Bogorodice nekad se okupi po dvoje ili troje, a nekad bogami i desetoro vjernika, što je skoro trećina svih Predragovih parohijana.
– Nema nas mnogo, ali se ne damo. Imamo mi u Livnu duboke i čvrste korijene, imamo tradiciju koju vrijedi njegovati i čuvati od zaborava – kaže paroh Crepulja.
U knjigama crkvenim, kako pravoslavnim, tako i katoličkim, ostalo je zapisano da su još u osmansko doba Srbi pravoslavci u Livnu činili skoro polovinu gradskog stanovništva i bili bogati i uticajni u varoši. Tako je tridesetih godina 19. vijeka, kako navode hroničari, u Livnu živjelo oko 10.000 Srba.
Bogati, učeni i uticajni livanjski Srbi bili su poznati političari, pjesnici, sveštenici, trgovci na glasu… i u doba Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije. Sve do Drugog svjetskog rata i ustaškog pokolja, od kojeg se srpska zajednica u Livnu ni do danas nije oporavila.
– Za nekoliko dana oko Ognjene Marije, u ljeto 1941. godine, pobijeno je i u jame bačeno oko 1.600 Srba iz Livna i okolnih sela. Gradske srpske porodice su, takoreći, uništene – priča Predrag Crepulja.
One koji su preživjeli ustaški pokolj, kao i njihove potomke i Srbe koji su u doba Titove Jugoslavije u grad doselili iz okolnih sela, dokusurio je posljednji rat. Skoro svi livanjski Srbi su devedesetih protjerani. I nisu se vratili.
– Malobrojni povratnici se nisu vratili u grad, nego u sela svog porijekla. U Gubin, Čaprazlije i druga sela vratilo se po pet šest povratnika, uglavnom starijih ljudi – kaže paroh Crepulja.
O velikim pravslavnim praznicima, recimo na Svetog Savu, kada se održava crkveno-narodni sabor, i ti povratnici iz udaljenih sela pohode hram Uspenja Presvete Bogorodice u Livnu.
Ova stara crkva, danas nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, izgrađena je davne 1859. godine, za „turskog vakta“. I to u centru varoši, što je u Osmanskom carstvu bio pravi presedan.
Predanje kaže da su bogati srpski trgovci iz Livna „zobnicom dukata“ platili ovu privilegiju, i da su hram sazidali za mjesec dana, sve strahujući da će se Turci predomisliti i obustaviti radove.
– Livanjski Srbi su bili imućni i privrženi crkvi, pa su hramu darivali vrijedne ikone, koje datiraju iz vremena od 15. do 19. vijeka i koje su velika vrijednost za cijeli hrišćanski svijet. Danas imamo kolekciju od 65 unikatnih ikona, među kojima su i četiri „Jerusalima“, hadžijske ikone, koji su donosili livanjski Srbi, koji su išli na hadž – pripovjeda paroh Predrag Crepulja.
Podsjeća da livanjski Srbi u ta doba nisu bili privrženi samo crkvi, nego i obrazovanju. Zahvaljujući prije svega zalaganju Koste Kujundžića, još 1829. u Livnu je otvorena jedna od prvih srpskih škola na području današnje BiH.
– Kujundžić je išao u Istanbul i tamo boravio skoro godinu dana o svom trošku, da bi isposlovao otvaranje škole – priča Predrag Crepulja.
Podsjeća da u starom parohijskom domu, izgrađenom 1879. u doba sultana Abdul Aziza, i danas stanuje livanjska Gimnazija. I da je Muzička škola u Travniku i danas u zgradi koju je jedna bogata Kujundžićka iz Livna „donijela u miraz“ kad se udala.
– Uvijek je ovdje postojala želja za znanjem i za očuvanjem tradicije i kulture. Čak i u najcrnje doba, u Drugom svjetskom ratu, u selu Vrbica, gdje je učiteljica bila popadija Milica Šešum, tokom četiri ratne godine nije prekidana nastava – priča paroh Crepulja.
I dodaje da su u ovim krajevima, odvajkada, i sveštenici bili u službi prosvjećivanja naroda i očuvanja tradicije.
Svjedoči o tome i riznica u prizemlju parohijskog doma u Livnu: u jednoj sobi vrijedna biblioteka starih knjiga, u drugoj stotinama godina stari bogoslužbeni predmeti, kojih se ne bi postidjeli ni najbolji muzeji.
– Evo, ovo je kandilo iz 1846. godine. A imamo i predmeta iz 17. i 18. vijeka, samo nemamo odgovarajuće prostorije u kojoj bi sve to pohranili i izložili – kaže paroh Crepulja.
Pokazuje i rukopisnu knjigu iz 1906. i još starija jevanđelja, na čijim su marginama sveštenici ispisivali bilješke iz života svoje parohije. Pošto su crkvene matične knjige uništene, te su bilješke, nerijetko, jedini trag o ubistvima i pobunama.
– Tako je, recimo, zapisano da su Turci posjekli Luku Kujundžića i Petra Čvrku, Hrvata, koji su zajedno dizali ljude na ustanak protiv Turaka – navodi Predrag Crepulja.
Na žalost, malo je lijepih i radosnih događaja zapisano na ovaj način.
I danas su lijepi i radosni događaji rijetkost, mada Crepulja kaže da malobrojni livanjski Srbi žive mirno i da ih niko ne dira.
Sahrane su u parohiji mnogo češće nego vjenčanja i krštenja. Od završetka rata otac Predrag u crkvi Uspenja Presvete Bogorodice nije vjenčao nijedan par.
Krštenja ima, ali uglavnom ljeti, kada Livanjci, koji žive daleko, dođu u rodni kraj da tu krste dijete. A onda se vrate odakle su došli.
Djece ovih ljetnih dana nema ni u maloj školi ćirilice i srpskog jezika u parohijskom domu. Kao i sve druge škole, i ova je na raspustu.
Predrag Crepulja vjeruje da će se njegovih sedmoro đaka na jesen vratiti. I da će ih za koju godinu biti još. Uostalom, on je otac troje male djece. Najstarije će dogodine krenuti u školu: u onu redovnu i onu u prizemlju svog doma, gdje će ga tata i profesorka Ana Krišto učiti da piše ćirilicu i čita srpsku književnost.
A kad poraste možda će školovanje nastaviti u Gimnaziji, u zgradi koju su prije skoro 150 godina sagradili livanjski Srbi.
Moštanica za 1.200 novomučenika
U spomen kapeli Ognjene Marije, u porti livanjske crkve, pohranjeni su zemni ostaci oko 1.200 livanjskih Srba, žrtava ustaškog pokolja iz 1941. godine.
Njihove kosti su, 50 godina nakon stradanja, sakupljene iz jama u koje su bačene i pohranjene u kriptu u ovoj kapeli i to, kako je zapisano, “rukom patrijarha Pavla”.
– Među stradalima je bilo oko 600 djece, dok su ostali uglavnom bili starci i žene – kaže Predrag Crepulja.
Zidovi kapele oslikani su ikonama, koje su ikonopisci stvarali na osnovu fotografija pobijenih mučenika, a na spomen ploči su uklesana imena stradalih.
– Nekad je ovo mjesto bilo spomen kosturnica. Danas, nakon što je Sabor Srpske pravoslavne crkve Livanjske Novomučenike proglasio svetima, njihove kosti su mošti, a ovo sveto mjesto je moštanica – objašnjava paroh Predrag Crepulja.
Posljednji Kujundžići
Kujundžići su bili jedna od najčuvenijih srpskih porodica u Livnu, a danas u ovom gradu nema nijednog njihovog potomka.
Uz Kostu Kujundžića, zaslužnog za otvaranje jedne od prvih srpskih škola u Bosni u vrijeme Osmanskog carstva, livanjski Srbi se ponose i njegovim sinom, Bogoljubom Kujundžićem.
Bogoljub je bio bečki đak i uspješan političar. Bio je bio ministar u Vladi Kraljevine Jugoslavije i ban Vrbaske banovine od 1935. do 1937. godine.
Iako je, kao i drugi vrbaski banovi, ostao u sjenci čuvenog Svetislava Tise Milosavljevića, ostaće zabilježeno da je baš za vladavine Bogoljuba Kujundžića u Banjaluci izgrađen Gradski stadion.
