Ćorak. Samo ste espreso platili kao da gledate more, a ne beton.
U Baškoj Vodi, šoljica kafe košta 1,8 evra. Dakle, manje od 3,6 maraka. Kapućino 2,5 evra. Nije bagatela, ali nije ni šok, obzirom da pričamo o morskoj destinaciji, s turistima sa svih strana svijeta. Može se ručati za 20,30 evra, a more vam je bukvalno pod nogama.
U Banjaluci kafu plaćate 3,5 marke, nes 4,5, picu 15 KM. I gledate semafor i parking. A i ćevapi više nisu pristupačna narodna hrana.
Nije dobro da se upoređujemo. Ne zato što je tamo bolje, nego što je i kod nas loše. I to je ono što bi trebalo da nas zabrine više od svih jadranskih jelovnika.
Nije problem što je more skupo, problem je što nas je realnost natjerala da ne možemo ni kod kuće živjeti normalno. Bez zbrajanja. Bez prebiranja po novčaniku. Bez grča u stomaku.
U Hrvatskoj su plate dvostruko veće. Prosječna plata im je 1.448 evra. Kod nas nešto malo preko 1.500 KM. Razlika kao more i dno.
Kod nas su cijene duplo veće nego što bi smjele biti za ovakav standard. A ćutimo. Navikli smo da bude teško, da “nekako pregrmimo”, da “ne pravimo frku”.
Reći će neki “ko ima, nek’ plaća”. I u pravu su. Ali sve je više onih koji nemaju. Onima koji rade za prosječnu platu, više nije lagodno ni da popiju kafu u gradu, a kamoli da jedu van kuće. Zato i nije problem što je more skupo, ono to oduvijek i jeste bilo. Problem je što je naš život postao skup kao da smo stalno na odmoru, ali bez uživanja.
More možemo da preskočimo. Ali stvarnost u našoj zemlji ne. A ona nas najviše košta.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu