U Republici Srpskoj i cijeloj BiH plate su sve tanje, korona kriza je zašla u drugu godinu, nezaposlenih i gladnih je sve više, a redovi pred javnim kuhinjama sve duži.
A kada u javnim kuhinjama ponestane hrane, prve u pomoć priteknu porodice skromnih primanja i radnici koji ni sami ne znaju da li će sutra imati posao i platu.
Znači li to da nevolja budi u ljudima ono najbolje, ali i da se u najtežim vremenima potvrđuje da zaista „sit gladnom ne vjeruje“?
Mediji
Ili, ipak, životne istine nisu tako jednostavne? Jer, među onima koji spasavaju gladne su političari i biznismeni poznati kao „šampioni javnih tendera“. Neki od njih se slikaju pored vreća doniranog kupusa ili u javne kuhinje ulaze praćeni TV kamerama. Da li se to može nazvati solidarnošću ili za to postoji neko drugo ime?
Prije nekoliko dana Savez sindikata RS je javnoj kuhinji „Obrok ljubavi“ u Banjaluci donirao 3.000 KM, što je jedna od najvećih pojedinačnih donacija u posljednjih nekoliko mjeseci. U javnosti je to prošlo skoro nezapaženo.
Istovremeno, mediji su horski objavili da je „srpski član i predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik donirao veću količinu prehrambenih i higijenskih proizvoda javnoj kuhinji ‘Obrok ljubavi’ i Gradskoj organizaciji Crvenog krsta.“
I to je, očekivano, izazvalo lavinu komentara, razne vrste.
Narod doveli do kazana
Novinar Miljan Kovač smatra da je krajnje degutantno da se kao „spasioci“ pojavljuju oni koji su, svojom politikom, narod doveli do gladi i kazana.
– Ne morate biti bog zna kakav analitičar, dovoljno je znati samo proste računske radnje, pa izračunati da nas je upravo politika Milorada Dodika i njegove partije dovela u ovakav jad i bijedu. Ko vlada ovom zemljom, neprekidno, u posljednjih 15 godina? Je li nam sada bolje nego prije 15 godina? Odgovor je jasan svima koji vjeruju svojim očima, a ne doskočicama političara – kaže Kovač.
Dodaje da ne isključuje mogućnost da je Milorad Dodik, kako mnogi govore, „dobar čovjek“ i da „hoće da pomogne“.
– Ali ako su to motivi njegovog dobročinstva, čemu onda TV kamere – pita Kovač i podsjeća da su u doba pandemije vlasti bliski biznismeni dobro zaradili na netransparentnim javnim nabavkama, dok narod tone u siromaštvo, boluje i umire bez vakcina.
Svaka donacija dobrodošla
Miroslav Subašić, predsjednik Udruženja „Mozaik prijateljstva“ i osnivač javne kuhinje „Obrok ljubavi“, kaže da se zbog Dodikove i još nekih donacija i sam našao na udaru kritika, ali da je on, kao humanitarac, „dužan da prihvati svaku donaciju“.
– Ne mogu ja znati šta je Dodika motivisalo da nam donira hranu! Možda se i on, kao i mnogi drugi, uplašio korone. Neki kažu da su za sve što je loše u aktuelnoj vladajućoj politici odgovorni njegovi saradnici. Ja baš nisam sklon da povjerujem u to. Da li mu je ovo bio način da skupi političke poene ili da „opere savjest“? Ne znam, ne pijem kafu s njim, niti mu čitam misli – kaže Subašić.
Hipokrizija
Gordana Katana, dugogodišnja novinarka i aktivistkinja, direktorka udruženja „Radnička solidarnost u BiH“, smatra da ne moramo „čitati misli“ da bismo mogli razaznati šta je dobročinstvo, a šta hipokrizija.
– Nema veće hipokrizije nego kada gladnima pomažu oni koji su se na najbeskrupulozniji način obogatili preko njihovih leđa. Jedini ljudi koji zaslužuju aplauz za istinsku solidarnost jesu ratari, koji su građanima Banjaluke i javnim kuhinjama podijelili 37 tona krompira i oni ljudi koji bez ikakvog eksponiranja svakodnevno poklanjaju hranu – kaže Katana.
Dodaje da se u ovih 13 mjeseci, koliko živimo s koronom, ponovo potvrdilo da su ljudi koji nemaju mnogo najspremniji da pomognu onima koji imaju još manje, da pruže ne samo materijalnu pomoć, nego i ljudsku podršku, da pomognu starijim komšijama, da volonterski pruže psihološku podršku.
– Ali, ovo vrijeme još jednom je potvrdilo Andrićevu metaforu: „Kako su slabe ljudske ruke i kako čvrsto može da spava bog“. A naši bogovi su osioni političari – kaže Katana.
Dodaje da su upravo oni odgovorni što su institucije, usred pandemije, u takvom rasulu da građani BiH hrle u susjednu Srbiju da bi se vakcinisali, jer u svojoj zemlji ni to ne mogu da dobiju od institucija koje bogato plaćaju za njihov (ne)rad.
Situacija s vakcinama otvara još jedno značajno pitanje: da li je solidarnost moguća u društvu urušenih institucija i hroničnog nepovjerenja u državu i vlast?!
Između humanosti i mržnje
Đorđe Vuković, profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, tvrdi da je solidarnost nužno ugrožena ako među stanovništvom dominira osjećaj nepovjerenja, kako vertikalno, u institucije i vođstvo, tako i horizontalno, što podrazumijeva nepovjerenje građana jednih u druge.
– Pandemija je stavila na ispit i solidarnost u Evropskoj uniji i globalizovanom svijetu. Ona je jasno pokazala odnose između moćnih sila i perifernih krajeva, između bogatih i siromašnih slojeva društva, meritokratije i običnog puka, te razgolitila diplomatije, birokratije, političke strukture i nevladin sektor – kaže Vuković.
Kada je u pitanju domaći teren, Vuković tvrdi da uprkos ratnoj golgoti, „traumama zbog političkog licemjerstva i sadizma“, te ekonomske i socijalne depresije i kulturne zapuštenosti, naše društvo pokazuje „zavidan nivo solidarnosti“, koja često prelazi i etničke i državne granice.
– Uostalom, Balkan je oduvijek bio pun mržnje, zla i gluposti, ali i veličanstvenih činova ljudskosti – zaključuje Vuković.
Kratak sjaj meteora
A te činove ljudskosti i solidarnosti, Draško Gajić, profesor na katedri za socijalni rad Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, upoređuje sa svjetlošću meteora.
– Ona se pojavi, zasija i ostavi blještavi trag, a zatim nestane na nebu. Koliko će solidarnost “trajati na nebu” zavisi od toga koliko je društvo protkano moralnim i duhovnim nitima, koliko smo spremni da se iskreno i bezuslovno udružimo s drugim ljudima i zajednicom, uz prevazilaženje egoizma – kaže Gajić.
Upozorava, međutim, da su duhovnost i moral u društvu podložni oscilacijama, devijacijama i devalvacijama, tako da se dešavaju i zloupotrebe solidarnosti.
– Poseban vid zloupotrebe solidarnosti, i to od strane institucija, odnosno vodećih ljudi u institucijama, jeste kada građani zovu humanitarne brojeve za doniranje sredstava za razne vrste pomoći, a pri tome im se uredno naplati PDV. Tobože, institucije nemaju sredstava za gladne ili za liječenje djece. U isto vrijeme, javnog novca, pa i onog prikupljenog od PDV-a na humanitarne pozive, ima napretek za nabavku limuzina, aviona, helikoptera i isplatu “bijelog hljeba” funkcionerima – upozorava Gajić.
Sirotinja najsolidarnija
U institucionalnu solidarnost ne vjeruje ni kulturolog Damir Arsenijević, profesor Univerziteta u Tuzli i osnivač Radničkog univerziteta u ovom gradu. Solidarnosti u BiH, kaže, ima još samo još između sirotinje, i to nije ništa novo.
– Kad god su velike klasne razlike u društvu, upravo su najsiromašniji radnici međusobno najsolidarniji. Tako je bilo pred Husinsku bunu 1920. godine, kada su bosanskohercegovački rudari pomogli slovenačkim rudarima, koje su zbog štrajka žandari usred zime istjerali iz kuća. Tako je i danas, i to nam daje nadu u društvene promjene – smatra Arsenijević.
Dodaje da i tajkuni daju milostinju, ali da oni dobro uvježban mehanizam “humanitarne pomoći” koriste kao oblik vladanja.
– To je vladanje kroz siromaštvo. Poručuju nam da mi ne možemo ni zahtijevati ništa više od tog krompira i kupusa koji nam oni daju kao krmcima na pojilu – zaključuje Arsenijević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu