Ona je tokom Drugog svjetskog rata iz ustaških logora smrti spasila više od 15.000 djece, većinom sa Kozare i Korduna.
Dijanina akcija bila je jedna od najtežih i po broju spasenih najobimniji humanitarni podvig u Drugom svjetskom ratu, kazao nam je istoričar iz Gradiške Bojan Vujčić, kustos u Zavičajnom muzeju.
Sjećanjem na herojski čin Diane Budisavljević borimo se protiv revizije istorije, jer je sve više pokušaja da se smanji broj žrtava, naročito djece. Diana je heroj čiju ulogu u vremenu zla ne smijemo zaboraviti – rekao je Vujčić, podsjetivši da je sa područja gradiške opštine u logorima NDH-a umoreno 4.440 djece do 12 godina.
Bojan Vujinović, direktor Zavičajnog muzeja, kaže da će ovom spomen-česmom, na kojoj će biti postavljen reljef s likom Diane Budisavljević, djelo slikara Mladena Stajčića, Gradiška i Potkozarje iskazati istinsko poštovanje prema njenom besmrtnom djelu.
– Mnogi naši sugrađani, gradska uprava, javne institucije, udruženja građana i pojedinci su na različite načine podržali izgradnju česme. Naprimjer, kupovinom slika sa kolonije “Borislav Šokčević” prikupljeno je 4.500 KM, što pokazuje da ovaj grad i potomci spasenih mališana iz logora te ostali građani pamte i poštuju Dianinu humanu misiju – naglasio je Vujinović.
Ranka Perić Romić, poslanik u NS RS, inicijator je izgradnje česme u znak zahvalnosti Diani Budisavljević. Ona kaže da je na ovu ideju došla tokom razgovora s prijateljima i roditeljima gradiških mališana, koji se svakodnevno okupljaju u gradskom parku.
– To će biti jedinstveni spomenik simboličnog značaja, koji šalje snažnu poruku ljudskosti i dobrote. U ovom parku imamo više spomenika koji svjedoče o našoj istoriji. Diana Budisavljević svakako podsjeća Kozarčane na teško vrijeme u Drugom svjetskom ratu i strahote koje su trpjela djeca – kazala je Ranka Perić Romić, uvjerena da spomen česma doprinosti stvaranju kulta grada na Savi.
Zoran Adžić, načelnik Gradiške, uvjerava da u ovom gradu žele odati počast svim plemenitim ljudima i novim generacijama svjedočiti o njihovom djelu.
Diana (Obekser) Budisavljević rođena je 1891. u austrijskom gradu Insbruku. Udajom za hirurga Julija Budisavljevića ona je 1919. doselila u Zagreb. Julije je bio jedan od malobrojnih zagrebačkih Srba pošteđenih ubijanja, protjerivanja ili pljačke imovine za vrijeme NDH.
Diana je u u vrijeme početka rata bila 50-ogodišnjakinja. Sasvim slučajno je od rođaka saznala da u NDH postoje koncentracioni logori za pravoslavne žene i njihovu djecu. U svom „Dnevniku“, koji je na njemačkom jeziku vodila od 23. oktobra 1941. do 13. avgusta 1945. godine, u prvom od ukupno 388 zapisa, zabilježila je da za progonjene pripadnike pravoslavne vjere ne postoji nikakva akcija pomoći.
Bolna svjedočenja iz ratnih dana kroz Dianine dnevničke zapise ostala su kao važno podsjećanje na transporte, spasavanja, ali i umiranje malih mučenika, koji su zauvijek ostali nepoznata, bezimena djeca. Diana je umrla je 1978. u Insbruku, u to vrijeme gotovo zaboravljena, daleko od javnosti, bez poštovanja koje je zaslužila.
Brigita Knežević, Brigita Fistrić ili Mika Bundalo, žena sa dva imena i tri prezimena, jednom tegobnom sudbinom, porijeklom iz sela Grbavci u Knešpolju, o kojoj je portal Srpskainfo nedavno pisao, otkrila je svoj identitet 30 godina nakon rata. Ona je predsjednica beogradskog Udruženja zatočenika logora NDH i jedno od Dianine djece.
– Priča o Diani Budisavljević je podsjećanje na stravičan genocid u ustaškim logorima smrti, ali i na potresno svjedočanstvo i bitku jedne plemenite žene koja je rizikovala život spasavajući djecu iz logora NDH. Ja ovoj dobroj ženi dugujem život, jer me ona izbavila iz logora a kasnije posvojila zagrebačka porodica Fistrić – kazala nam je Brigita Knežević, prethodno Fistrić, a u djetinjstvu, prije odlaska u logor Kozarčanka Mika Bundalo.
Spomen česma, gest pažnje i poštovanja, navode graditelji, biće završena do kraja septembra. Odatle će poteći bistra i pitka voda za kojom su djeca vapila u ustaškim logorima, jer je svaka kap značila spasenje, život, bijeg iz smrtnog ropca.
Dianin dnevnik
Bila sam sama sa šezdeset dvoje djece, koja su ležala na podu, u vagonu za stoku, bez ikakve hrane i pića. Cijelu noć se čulo stenjanje i kukanje. Put do Zagreba činio se beskonačnim. Djeca su tražila hranu. Sve što sam mogla da učinim bilo je da ih tješim da ćemo se za njih brinuti, da će njihove majke doći. Tražili su ih majke, očevi, bake, deke. Jedno jadno djetence stalno je molilo: „Dedo, pokrij me, hladno mi je!“ Tokom vožnje nisam mogla da se pomjeram, kako ne bih nekoga nagazila. Starija djeca su stalno sjedila na noćnim posudama, mala su se prljala. Pod je bio pun blata i dečjih glista, zapisala je Diana Budisavljević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu