Preživjeli su Envera Hodžu, ludilo devedesetih, krize i siromaštvo, pravu gvozdenu zavjesu koja nikada nije pala i tako otuđila ne samo Srbe i Albance, već i maticu od srpskog naroda rasijanog u Skadru, Draču, Tirani… Nemaju srpsku školu ni srpsku crkvu, dio imovine im je oduzet, a prezimena promijenjena.
O tome kako izgleda njihov život za Telegraf govori Salko Brajović, predsjednik novoformiranog udruženja Srba u Tirani “Skadarlija”, jednog od nekoliko društava koja okupljaju srpski narod u Albaniji.
Nema srpske škole u Albaniji od 1934. godine. Prije četiri godine zatvoren je jedini državni univerzitet, gdje se od njegovog osnivanja predavao srpski jezik. Zakonom nam nije dozvoljeno da uzmemo stara prezimena. Za sve to obratili smo se pismeno vlastima u Albaniji, ali ne samo što nismo našli rješenja, nego ni odgovor nismo dobili. Ne nadamo se ničemu od strane vlasti u Albaniji. Jedinu nadu da ostanemo i preživimo kao manjina vidimo u podršci od strane vlasti u Srbiji – kazao je.
Sada se nadaju “Malom Šengenu” i proboju granica, ali one u slučaju Srbije i Albanije nisu samo fizičke. Bez putovanja, poznanstava, trgovine, gostovanja, studentskih razmjena i kulturnih događaja nema obnavljanja duha, a sva borba predaka da sačuvaju identitet može biti uzaludna.
Stanje za srpsku manjinu je, kaže, gore nego u vrijeme Envera Hodže, jer je devedesetih krenuo sunovrat koji niko nije očekivao.
– Mi se nismo krili nikada, poštovali su nas. Režim Hodže nije priznavao nas kao manjinu, podrazumijeva se da nismo imali neka prava kao manjina, na primjer, nismo imali školu na srpskom, nismo imali nacionalnost poslije 1950. godine, promijenili su nam prezimena… Ali albanski narod je znao ko smo i bili smo prisutni u svim oblastima društva, ponašali se pošteno i korektno i do 1990. godine mogu punih usta reći da smo bili potpuno integrisani u društvo. Svakako, bili smo cijenjeni i od samih vlasti – priča on.
A onda – suluda groznica devedesetih potresla je i Albaniju.
– Poslije 1990. godine mi smo izgubili i ona prava za koje smo misli da ih imamo. Oduzeli su nam zemlju zakonom koji su donijeli 1991. godine – otkriva Brajović.
Što se tiče crkve, može se reći da Srbi nemaju gdje da odu ni na božićnu liturgiju. Pravoslavnih crkava ima, ali grčkih, što znači da se praznici računaju po novom kalendaru.
– Iako neke crkve imaju imena naših svetitelja, kao što su: Sveta Petka, Sveti Nikola, Sveti Prokopije, to je sve pod Grčkom crkvom – kazao je Brajović.
Ako žele da uče jezik, mlada pokoljenja mogu to da učine u Skadru, u Udruženju Rozafa Morača.
(Telegraf)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu