Magazin

Srpski vizionari tehnosvijeta (12): Mladost Mihajla Pupina

Srpski naučnik Mihajlo Pupin je zaista zadužio čovječanstvo i bio jedan od onih koji su stvorili tehnosvijet onakav kakav danas vidimo.

FOTO: LIBRARY OF CONGRESS WASHINGTON

Pupinovi radovi iz oblasti radio-telekomunikacija, X-zračenja i telefonije danas su nezamjenjive primjene.

U autobiografiji “Od pašnjaka do naučnika”, jednoj od najljepše napisanih knjiga takve vrste, za koju je dobio prestižnu Pulicerovu nagradu, Pupin je opisao svoj uzbudljiv životni put. Radoznalošću naučnika, strašću pripovjedača i jasnoćom vizionara opisao je svoj zaista vrhunski zanimljiv život u kojem je od siromašnog pastira iz Idvora postao jedan od najprestižnijih naučnika u svijetu. Rođen je 9. oktobra 1854. u močvarnom vojvođanskom kraju, nedaleko od Pančeva, u mjestu Idvoru, kao jedno od desetoro djece uglednog domaćina Kostantina i majke Olimpijade, u uglednoj seljačkoj porodici koja je živjela od zemljoradnje i uzgoja stoke. Rijetko ko je u to vreme u Idvoru imao želju da se školuje, ali je mladi Pupin krenuo upravo takvim putem.

Mladi Pupin je krenuo u osnovnu školu u Idvoru, gdje je stekao osnovna znanja iz maternjeg jezika, pismenosti i računanja. Potom je njegova majka nagovorila oca da sina pošalje na dalje školovanje u Pančevo 1869. godine. Pupinovo školovanje u Pančevu je naglo zapalo u krizu prije nego što je završio nižu gimnaziju. Povod je bila bakljada, koja je bila priređena u čast Svetozara Miletića, a tom prilikom Pupin je s grupom đaka uhvaćen da gazi austrijsku zastavu. Zalaganjem njegovog profesora nije odmah isključen iz škole, ali ga sljedeće godine roditelji šalju u Prag.

Na putu do Praga doživio je niz neprijatnih iznenađenja, ali je uz materijalnu i moralnu pomoć američkih prijatelja na kraju srećno stigao u taj grad 1872. godine. U autobiografiji Pupin piše kako je, poslije jedne godine provedene u Pragu, želio da se vrati u Idvor i da bude pastir. Međutim, majka i sestra nisu htjele ni da čuju za to. Mislile su da bi njegovo vraćanje kući bilo ravno porazu, plaćenom odvajanjem od usta cijele porodice. I tako Pupin donosi odluku da ode u Ameriku. To je bilo 12. marta 1874. godine, kada je imao 20 godina.

Put od Hamburga do Amerike parobrodom u trećoj klasi stajao je samo 28 forinti. Kada je ovu malu sumu nekako uspio da sakupi, prodavši i neke dijelove odjeće, krenuo je brodom na put u Ameriku. Bilo je to mučno putovanje od 14 dana, na kojem je jedva ostao živ, jer je bilo jako hladno na uzburkanom moru. Dolazak u Ameriku bio je težak, ali to je bio početak Pupinovih problema u Novom svijetu. Kada se iskrcao u Kasl Gardenu, nije imao novca, niti je znao engleski jezik, niti je imao završenu školu ni zanat, tako da su njegove šanse za useljenje bile izuzetno slabe. Srećnim sticajem okolnosti, njime se na ulasku u SAD pozabavio jedan useljenički činovnik, Švajcarac. Pupina je spasla urođena inteligencija, snalažljivost i volja da uspije kao useljenik, pa je dobio useljeničku dozvolu za ulazak u SAD, koje su postale njegova druga domovina. Drugog dana po useljenju našao se na ulici Njujorka i odmah pokušao da nađe neko zaposlenje.

Prvo zaposlenje našao je poslije nekoliko dana traganja i gladovanja, opet uz pomoć jednog Švajcarca, poslovođe na jednom malom seoskom imanju u Delaveru. Tamo je Pupinov posao bio da se bavi seoskim radovima i čuva mazge – jedino što je znao. Poslije nekoliko mjeseci uštedio je malo novca, naučio nešto engleskog i vratio se u Njujork. Smještaj u Njujorku je našao kod jednog njemačkog useljenika, koji je imao sina, Pupinovog vršnjaka. Ovaj mu je pomogao da nađe nekakve povremene poslove i tako je Pupin uspio da se polako privikava na novi život.

Lutajući njujorškim ulicama, željan znanja, naišao je na Kuperovu biblioteku i postao njen redovni posetilac. Njegovo znanje engleskog je raslo, a snalaženje u pronalaženju poslova bilo je sve bolje. Unosio je ugalj u podrume i onda bi proširivao posao tako što je ubjeđivao sopstvenike da mu povjere uređivanje podruma. Tako je proveo prvu zimu u Americi.

(Nastaviće se)