Onda je polako, ali nezaustavljivo, počela da steže kriza, pa su ljudi krenuli da sve češće zalaze u banke, ali sve manje da bi riješili stambeno pitanje, jer je to sve više postajala stvar hrabrosti. Naime, u ne tako davnim vremenima, kad su se preduzeća preko noći gasila, a zaposleni masovno dobijali otkaze ili se suočavali sa smanjenjem plata, mnogi su sahranili svaku nadu da će ikada dobiti vlastiti krov nad glavom.
A kako su nam novčanici postajali sve tanji, počeli su da cvjetaju krediti za kupovinu automobila, uglavnom polovnih, kao i oni za nabavku namještaja, razvođenje grijanja, te mnoge druge izdatke kojima zarade nisu mogle ni pera odbiti.
Onda smo počeli da se zadužujemo za opremanje djece u školu, proslavljanje slava, odlazak na ljetovanje, organizaciju svadbi i sahrana… Ali, sve je to bilo po principu „svakog čuda tri dana dosta“, jer je sve više ljudi postajalo regrutima armije onih koji nijedan iole ozbiljniji trošak nisu mogli da podmire nekom ušteđevinom. Živ se čovjek, valjda, na sve navikne…
Međutim, kako se naviknuti da je došlo vrijeme da čovjek, da bi kupio lijek, mora u nekoj mikrokreditnoj organizaciji da digne kredit od, naprimjer, 50 KM?! A dešavaju se i takve stvari, i to sve češće, nažalost…
Kako ostati ravnodušan na činjenicu da mnogi ljudi, kako bi se ogrijali, dignu 200 KM i jedva kupe dva metra cjepanica. Zbog malih primanja, dižemo kredite i za plaćanje stanarine ili struje, jer od plate za te režije jednostavno ne može da pretekne.
Nameće se pitanje šta je sljedeće za šta ćemo morati da uzimamo kredite. Da li je pitanje dana kada ćemo biti prisiljeni na pozajmice za kupovinu džačića brašna, par litara ulja, malo šećera i mlijeka?! U snu se ne snilo, ali nije isključeno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu