Ovako za Blic priča Tamara Lakićević Rodić (39), direktorka Predškolske ustanove Surčin, koju je suprug Duško Rodić (39) pokušao da ubije 18. decembra 2017. godine ispalivši u nju četiri hica iz pištolja na parkingu na Novom Beogradu. Rodić je u svoju suprugu pucao u trenutku kada je ulazila u automobil koleginice, da bi zatim pucao sebi u glavu. I pored teških povreda, oboje su preživjeli.
Rodića je Viši sud u Beogradu u decembru prošle godine osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina pet godina zbog pokušaja ubistva žene i godinu dana zbog nelegalnog nošenja oružja, što je potvrđeno na apelaciji u martu ove godine.
Tamara je svoju priču ispričala nakon kampanje pod nazivom “16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama”, koja se obilježavala širom svijeta.
– Dvije će godine sad u decembru otkako se desio taj nemili događaj. Ali, moja borba i dalje traje 24 sata. Veoma je teško, jer na neki način ste, kako god to zvučalo, etiketirani i kroz glavu i dalje prolazi ono pitanje: šta ste uradili, šta ste to izazvali u njemu da je htio da vas ubije – priča Tamara.
Ona izražava nezadovoljstvo što se ni poslije dvije godine nije razvela od, navodi, čovjeka koji je pokušao da je ubije.
– Kao da to nije dovoljan razlog da se proces okonča po hitnom postupku. Taj proces oko razvoda braka i podjele bračne tekovine traje dvije godine, i dalje je u toku. Vještačenja, ročišta… On kao osuđenik ima sva prava, a ja kao žrtva sve obaveze. Ročišta se manje više non-stop otkazuju, s obzirom na to da sam ja tražila “djelimično lišenje” roditeljskih prava i tu smo stali, zbog toga takoreći ne možemo da se razvedemo. Sramota je uopšte pričati o bilo kakvom “modelu viđanja” njega sa djetetom – čovjeka koji je pokušao ubiti majku svoga djeteta. Kakvu poruku šaljemo? Dijete zna cijelu priču i zbog istog tog oca morala je da promijeni svoj život preko noći. Dijete ne želi nikakav kontakt sa njim i sramota ju je njegovog čina – dodaje Tamara.
Kao društvo apsolutno nemamo sluh za nekoga ko je preživio najbrutalniji vid nasilja, smatra Tamara.
– Stalno tražimo opravdanje za tako nešto. Mislimo da se to dešava nekom drugom. Ne, dešava se upravo nama, našim ćerkama, majkama, komšinicama. I dokle god budemo na neki način opravdavali nasilje, tog nasilja će i biti sve više. Onima koje su bile ili su i dalje žrtve porodičnog nasilja želim da poručim – žrtva nikad nije kriva! Opravdanje za bilo kakav vid nasilja ne postoji – kaže naša sagovornica.
Kako dodaje, najveća podrška su joj sestra, zet i koleginica koja je tog kobnog jutra bila sa njom u autu i spasla joj život.
– Nažalost, od strane njegovih roditelja nikad nisam dobila javno izvinjenje i od nemilog događaja nismo u kontaktu. Tim svojim ponašanjem apsolutno podržavaju djelo njihovog sina i bore se za njega ne shvatajući da time ugrožavaju moje već narušeno zdravlje. Taj čovjek je u mene ispalio četiri metka, od kojh sam imala pet prostrelnih rana i nikad nije priznao svoju krivicu, a još manje izjavio da se kaje, što dokazuje i svojim ponašenjem i iza rešetaka. Nažalost, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Na neki način je i nagrađen. Kao olakšavajuću okolnost za tako malu kaznu dobio je što je “otac maloljetnog deteta”, što je i sebe “pokušao da ubije” i što nije ranije osuđivan, što je izostao smrtni ishod. Otežavajuća je okolnost što je pucao u svoju suprugu – kaže Tamara.
Povećati kazne
– Smatram da pod hitno treba povećati minimalne kazne, pa recimo za djelo “pokušaj ubistva”, što u prevodu znači “ako preživite”, umjesto minimalne kazne od pet godina bude minimalno 10 godina – dodaje Tamara.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu