Nije čudno ni strašno što ne uspijevamo baš uvijek da ostanemo smireni, pored svih dnevnih obaveza.
Ipak, stručnjaci upozoravaju da stalno vikanje nije dobro za mališane, i da ostavlja posljedice na njihov emocionalni razvoj.
Sada su otkrili i deset osobina koje se razvijaju kod djece na koju roditelji stalno viču, a koje ih prate i kada odrastu.
Osjećaju se bezvredno
Djeca na koju roditelji stalno viču u detinjstvu, u život odraslih sa sobom često ponesu osjećaj bezvrijednosti jer ne smatraju sebe osobama koje zaslužuju ljubav, radost, sigurnost.
Prosto, ovi mališani kritike dobijene od strane mame i tate spajaju sa svojim identitetom, vremenom počinjući da vjeruju da su zaslužili sav bijes koji je na njih usmjeren vikanjem.
Anksiozni su
Za odrasle koji su djetinjstvo proveli uz roditelje koji su stalno na njih vikali, nije neobično da žive kada odrastu žive u stanju stalne anksioznosti. Sav taj bijes i ljutnja koju su kao deca osetili od strane roditelja podigli su nivo stresa, koji je postao konstantan.
Kao rezultat toga, njihov organizam je stalno bio u stanju „bori se, beži ili se zamrzni“ jer nikada nisu bili sigurni šta je sledeće. Zbog toga su i kao odrasli nekako stalno na oprezu, iščekujući najgori mogući scenario i očekujući da neko na njih viče – bilo da su to opet roditelji ili partner.
Teško im je da razumiju emocije
Odraslima na koje je često vikano u djetinjstvu teško je da razumiju svoje emocije. Nikada nisu naučili kako da se suoče i izbore sa „velikim“ osjećanjima, delom zato što ni roditelji nisu umijeli sebe emocionalno da regulišu. Svoju nisu emocionalnu inteligenciju su preneli i na djecu, piše YourTango, dodajući da mališani koji su odrastali sa takvim roditeljima nisu naučili ni da imenuju emocije koje osjećaju, a kamoli da ih obrade.
Smatraju da nešto nije u redu sa njima
Djeca na koju roditelji stalno viču vremenom počinju da vjeruju da sa njima nešto nije u redu, osjećaju stid, što ih kasnije sprječava da shvate da zaslužuju da vole i da budu voljeni.
Perfekcionisti su
Odrastanje uz roditelje koji konstantno viču na svoje nasljednike djecu dovodi do toga da vjeruju da će se od vike zaštititi jedino ako budu savršeni. Djetinjstvo u kojem su ih roditelji često osuđivali i kritikovali navelo ih je da postanu strašno ambiciozni, jer su pohvalu koju bi dobili kada nešto dobro urade izjednačavali sa prihvatanjem i emocionalnom podršku, a dobijali su je samo kada bi nešto obavili savršeno.
Psiholog Džudit Tatin ističe da perfekcionizam nikako nije dobar, t da sa njim obično idu i samokritičnost i osjećaj stida.
Izbjegavaju konflikte
Još jedna stvar koja je karakteristična za ljude na koje je stalno vikano u djetinjstvu je da izrastaju u osobe koje izbjegavaju konflikte. Oni su podnosili najveći teret porodičnih svađa, zbog čega odlaze u drugu krajnost, izbjegavajući konflikte po svaku cijenu. Kada god se nađu pred sukobom, povlače se u sebe, što je toksično jednako kao i vikanje.
Imaju problema s povjerenjem
Djeca koja su u ranom uzrastu naučila da ne mogu da se oslone na svoje roditelje, koji bi trebalo da im budu neka primarna veza, podrška i sigurnosti, odrastaju u ljude koji često imaju problema sa poverenjem, pošto nikada nisu znali kada će da bukne bes roditelja. Ta nedoslednost u ponašanju roditelja dovodi do toga da ova deca kada odrastu nemaju poverenja u druge.
Plaše se bliskosti
Deca na koju su stalno vikali neretko izrastaju u ljude koji se plaše da se zbliže sa nekim, jer ih uvijek prati strah da će biti povrijeđeni. Da do toga ne bi došlo, oni prosto grade zid oko sebe, što ih sprječava da ostvare neke jake, zdrave veze sa drugima.
Previše su ambiciozni
Djeca na koju su roditelji stalno vikali su svoj osjećaj vrijednosti izjednačavali sa napornim radom i uspjesima u školi. Tih svojih prevelikih ambicija se neretko drže i u kada odrastu, jer postavljanje previsokih standarda postaje navika koju je teško prekinuti, prenosi Yumama.
Ne umiju da kažu „ne“
Djeca na koju su roditelji često vikali u djetinjstvu razvijaju jednu nimalo zavidnu osobinu – pokušavaju da udovolje svima, jer je udovoljavanje potrebama roditelja bio način da zaštite sebe od emocionalne boli. Oni su naučili da na prvo mjesto stavljaju tuđe potrebe, a da svoje sklanjaju u stranu, zbog čega im je teško da postave granice.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu