Tamo gdje je bio Novak, bila je ludnica. U vrijeme kada se očekivao Novak, bio je haos.
Nismo mi imali priliku da prije uživamo u bijelom sportu, neko će reći gospodskom. Pa da znamo kako treba da se ponašamo. Zato smo znali vikati za vrijeme meča, kada vrijeme za to nije. Nešto bismo mi izlazili između gemova, pa su redari i organizatori govorili da sjednemo.
Vikali smo, valjda da svi čuju kako baš mi navijamo za Noleta, jer on je, pobogu, naš.
„Ajde, Nole“, „Idemo Srbine“, „To kralju“, „Nole mi te volimo“. Vikalo se i urlikalo. Onaj ko je ćutao i uživao u meču ne voli Đokovića? Je li to? Čak je i teniski as u jednom momentu morao da utišava one iz svečane lože.
Delirijum kada je pobijedio, muk kada je izgubio. Ajd što su se ljudi snebivali, kao kako Novak da izgubi, nego su počeli da izlaze sa tribina, prije nego što je i on sam izašao sa terena.
Ispraznile se tribine, ljut narod što je Novak izgubio. Kako se samo usudio?
Ali, stvarno nije bilo lijepo prema Dušanu Lajoviću, koji je zasluženo pobijedio svjetskog broja 1. Mnogi nisu čuli kako je imao riječi hvale za rivala. Kako se zahvalio publici koja je, više nego očigledno, bila na Novakovoj strani.
Trebalo je ostati, poslušati, sačekati. Jeste da nam je prvi put da gledamo tenis uživo, ali smo gledali na TV. Pratili smo Noleta godinama. Što ne naučismo ništa?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu