Sve je krenulo tokom koncerta u Banjaluci, kada je osjetio zdravstvene poteškoće, nakon čega je hospitalizovan. Nažalost, čuveni pjevač nije uspio da dobije ovu bitku, a vijest o njegovoj smrti rastužila je cijeli region.
Dok se pjevač nalazio u bolnici, mnogi su se brinuli i molili za njegovo ozdravljenje. Prisjetili su se trenutaka provedenih sa njim i opisali svoje susrete i razgovore.
Među njima je i Suzana Kozina iz Hrvatske, koja je nakon posjete Africi sa prijateljicom osnovala udruženje “Putokaz za Afriku”. Njegov cilj je obezbjeđivanje hrane i školovanja tamošnjoj djeci. Ona je u intervjuu za Telegraf prije nekoliko godina pričala o udruženju i strašnoj situaciji u kojoj se nalaze djeca u Africi, koja često ne jedu danima.
Kada se saznalo da je Halid završio u bolnici, Suzana je u septembru na svom Fejsbuk nalogu podijelila svoje iskustvo sa njim, otkrila kako je postao ambasador “Putokaza za Afriku” i kako će jedna njegova rečenica zauvijek ostati u njenom srcu.
Kako je napisala u toj objavi, tada se već nisu čuli dugo, možda i godinu dana, a ona posebno pamti jedan trenutak, kao da se desio juče.
Njenu objavu prenosimo u cjelosti.
– Dugo sam razmišljala da li da ga nazovem. U ovom trenutku, u ovoj tišini, činilo mi se neprijatno, teško. Nismo se čuli mjesecima… osam, devet, možda i više. A možda i godinu. Više se ni ne sjećam. Ne da mi se ni kopati po Viberu.
– Ali jedan trenutak pamtim kao da je juče bio. Negdje 2018. ili 2019. Halid nas je prvi put nazvao, na preporuku jednog prijatelja. Tada smo bile u Ruandi, u misiji. Nikad neću zaboraviti njegove prve riječi: “Jeste li gladne?” Zamislite… kroz Putokaz za Afriku je prošlo osam hiljada djece.
– Hiljade školovanih, hiljade odgojenih, generacije koje su našle svoj put. I nikada, baš nikada niko nije pitao: “Jeste li gladne vas dvije dole?” Samo on. Samo Halid. I nije mu bilo važno ništa – nema veze je li jedna izgledala mršavo ili debelo, umorno ili snažno. Za njega je bilo važno da je čovjek sit, da ima, da nije gladan i da nije sam. Sjećam se kako je rekao: “Šta vas dvije dole u Africi radite? Šta hoćete? Koje ste vi partizanke?”
– I mi smo se smijale, od srca, onako kako se rijetko smije. A taj smijeh bio je početak priče. Poslije nas je pozvao u Sarajevo, na ručak. Sjećam se njegove pumpe, sjećam se tog dana kao da ga gledam. Cijeli dan se mučio da nam nabavi specijalnu njegovu pitu. Nije išlo, nervirao se, vrtio se, pokušavao. A nama je bilo dovoljno to što se trudio. Jer kad vidiš da se čovjek daje oko jedne obične pite – znaš da si mu važan. Da te je stavio u svoje srce.
– Od tog dana Halid je ambasador Putokaza. Doveo je ljude, doveo kumove, dao nam snagu i podršku kakvu nismo mogli ni sanjati. I onda sam mislila kako bi ga bilo lijepo iznenaditi… Plan je bio doći na koncert u Splitu, 13. septembra, koji je trebao održati, htela sam mu u bekstejdžu doneti pitu – onako, za šalu, za smijeh, za uspomenu na onaj dan u Sarajevu. Ali eto, život je takav… spriječilo nas.
– I sad… kad zatvorim oči, postoji osoba za koju se svakog dana posebno molim. Jedan jedini… Halid. I kad ostaneš sam pred Bogom i sobom, kad se sve slike vrate, kad ti se uši napune tišinom, čuješ njegov glas, onaj prvi poziv, onu rečenicu koja para dušu: “Jeste li gladne?” I suze krenu. Jer znaš… da je rijetkost pronaći dragulj u ovome svijetu… I zato, Halide… ozdravi nam, dušo, brzo… – napisala je Suzana u objavi od 10. septembra.
Otada nije prošlo ni mjesec dana, a danas je stigla tužna vijest da nas je, nažalost, veliki Halid napustio. Ostaće upamćen kao čovjek velikog srca, što potvrđuje i ova objava.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.