Gradio ju je strpljivo, posvećeno i bez skandala.
Iako je već nakon samo nekoliko godina postao velika zvijezda na domaćoj muzičkoj sceni, put do uspjeha nije bio nimalo lak.
Kao i mnogi drugi, vođen velikom željom da uspije, iz rodne Crne Gore zaputio se u Beograd, nadajući se da će tamo izgraditi muzičku karijeru.
Publika je na televizijskim ekranima gledala sav sjaj njegove popularnosti, misleći da je uspjeh došao preko noći. Međutim, pjevač je u to vrijeme prolazio kroz ozbiljne finansijske poteškoće i borio se sa depresijom.
Bojan Marović je bez uljepšavanja govorio o teškom periodu koji su mu priredili nekadašnji menadžeri, ali i o trenutku kada je ostao bez novca i kada mu je zdravlje bilo narušeno.
U vrijeme kada su njegove pjesme osvajale top-liste, a obožavaoci tražili autograme i fotografije na svakom koraku, Bojan kod kuće nije imao ni osnovne uslove za život. Kako je sam priznao, novac od koncerata završavao je u tuđim džepovima.
Kad sam došao u Beograd, dočekao me je horor. Dočepali su me se menadžeri i onda su me tako pljačkali da sam, recimo, na Akademiji jeo sendviče iza drugih ljudi, koliko sam bio gladan, a uveliko sam bio na televiziji, zvijezda, autogrami, slikanje i sve. Kući sam išao depresivan i nikakav, samo zato što to nije svijet kakav sam zamišljao. Radio sam non-stop, koncerti, svirke, a kad dođem kući nisam imao ništa, ni centa, sve su uzimali za sebe. Otimali su i onda pričali razne priče. Drago mi je što ti ljudi više nisu menadžeri i što nijednog klinca više neće unesrećiti – ispričao je pjevač jednom prilikom u emisiji „Kec na jedanaest“.
Ogroman pritisak, neprekidni nastupi bez novčane nadoknade i spavanje po hotelima širom regiona doveli su do toga da stres naruši i njegovo fizičko zdravlje.
Bojan je u velikoj ispovijesti iskreno otkrio šta je bilo presudno da prekine saradnju sa tadašnjim menadžerima.
– Vozim se na svirke nekim bijesnim kolima, a zapravo kad dođem kući katastrofa. Samo sam jurio da ne budem kod kuće, da budem sa publikom, svirao violončelo jer tad ne mislim ni na šta. Kad sam završio Akademiju, samo sam bacio indeks i rekao: „To je to“. Dobro sam se isplakao, jer mi je muka bila od svega. Najviše me pogodilo kad sam se probudio u jednom hotelu, više nisam znao ni gdje se budim ni u kom sam gradu. Otišao sam da se umijem i vidio svoju kosu u rukama. Vidio sam dva pečata na tjemenu i tad sam se ošišao do glave i rekao: „To je to, kraj priče, više mi ne treba niko, sve ću sam – rekao je Bojan.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.