Dok smo zdravi i imamo vremena, lako je povjerovati da su upravo to stvari koje će nam jednog dana donijeti osjećaj da smo živjeli dobro.
Ali kada se čovjek nađe pred smrću, ta slika se često potpuno mijenja. Ono što je bilo važno tokom života odjednom postaje sporedno, dok u prvi plan izlaze ljudi koje smo voljeli, način na koji smo se prema drugima ponašali i dobro koje smo učinili ili propustili da učinimo.
O tome je govorio mitropolit Tihon Ševkunov, koji je kroz priče putnika sa Titanika, ali i iskustvo iz svešteničke službe, ukazao na pitanje koje mnoge natjera da zastanu – za čim čovjek zaista žali kada shvati da mu se život približava kraju…
Milioner sa Titanika
Kao primjer moralnog izbora u trenutku velike opasnosti mitropolit Tihon naveo je Džona Džejkoba Astora IV, jednog od najbogatijih putnika na Titaniku.
Prema njegovim riječima, Astor je u trenutku kada je postalo jasno da brodu prijeti katastrofa odlučio da svoje mjesto u čamcu za spasavanje prepusti drugima. U priči koju je Ševkunov preneo posebno se ističe da je pomoć pružio djeci, iako je kao jedan od najbogatijih ljudi na brodu mogao da razmišlja samo o sopstvenom spasavanju.
– U suočavanju sa smrtnom opasnošću, izabrao je ono što je smatrao moralno ispravnim – istakao je mitropolit.
Astor je poginuo kada je Titanik potonuo, ali je njegova odluka ostala zabilježena kao primjer ponašanja čovjeka koji je u presudnom trenutku stavio tuđi život ispred sopstvene bezbjednosti.
Isidor Štraus
Ševkunov je pomenuo i Isidora Štrausa, suvlasnika kompanije “Macy's”, koji je takođe bio među putnicima Titanika.
Prema svjedočenjima o posljednjim trenucima na brodu, Štraus je odbio da zauzme mjesto u čamcu za spasavanje dok su žene i djeca još čekali. Njegova supruga Ida Štraus takođe je odbila da ode bez njega, i prema poznatoj priči svoje mjesto ustupila je mlađoj ženi.
Njih dvoje su ostali zajedno na brodu, a njihova priča decenijama kasnije i dalje se navodi kao primjer bračne odanosti i žrtvovanja u trenutku kada je život bio ugrožen.
Za mitropolita Tihona, ovakvi primjeri pokazuju koliko se čovjekov odnos prema novcu i statusu može promijeniti kada se suoči sa prolaznošću života.
Šta ljudi zaista žale pred smrt?
Ipak, najvažniji dio njegovog razmišljanja ne odnosi se samo na bogate putnike Titanika, već na ono što je, kako kaže, slušao od ljudi kojima je kao sveštenik pružao ispovijest pred smrt.
Ševkunov je rekao da se u takvim trenucima ljudi nisu vraćali mislima na novac koji nisu uspjeli da zarade, kuću koju nisu izgradili ili poslovni uspjeh koji im je izmakao.
Umjesto toga, žalili su zbog odnosa sa ljudima i dobrih djela koja su ostala neurađena.
– U svojim posljednjim satima, ljudi žale, prije svega, zbog činjenice da nisu učinili više dobrog – rekao je mitropolit.
Prema njegovim riječima, ljudi su žalili što nisu više pomagali i pružali podršku porodici, prijateljima, voljenima, ali i ljudima koje možda nisu ni dobro poznavali.
Novac i postupci
Ova priča ne znači da novac, posao ili materijalna sigurnost nisu važni. Oni mogu da čovjeku omoguće stabilniji i bezbrižniji život. Ali poruka mitropolita Tihona jeste da materijalno bogatstvo ima granicu – u jednom trenutku više ne može da kupi ni vrijeme ni priliku da ispravimo ono što smo propustili.
Čovjek može godinama da gradi imetak, ali u posljednjim trenucima ne može da ponese kuću, automobil ili novac sa sobom. Ono što ostaje jesu odnosi koje je gradio, ljudi kojima je pomogao, ljubav koju je pružio i trag koji je ostavio iza sebe.
Možda je upravo zato pitanje “šta mi je zaista važno” mnogo korisnije postaviti dok još imamo vremena. Jer neke stvari možemo da nadoknadimo, neke odluke možemo da promijenimo, a za neke riječi i postupke kasnije može biti prekasno, piše Ona.rs.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.