Supruga Ivana, kaže, upoznala je 2006. godine kada je došla u Srbiju na kurs jezika. Dvije godine kasnije su se vjenčali i najprije odlučili da žive u Finskoj.
– Tamo sam rodila troje djece, ali kada sam treći put bila trudna, počeli smo da razgovaramo o tome da se preselimo u Srbiju – prisjeća se ona, piše Agroklub.ba.
Život ispočetka
S obzirom na to da su maštali o životu na selu gdje će čuvati ovce, 2014. godine odlučuju da ih kupe sa željom da jednog dana probaju život u Srbiji.
Međutim, ovce su sve do njihovog preseljenja čuvali Ivanovi roditelji. U međuvremenu se stado proširilo, pa je u vrijeme njihovog dolaska već bilo šezdesetak ovaca romanovske rase.
– Kada je najstariji sin trebalo da krene u prvi razred, riješili smo da dođemo ovdje i od tada smo ostali do dana današnjeg – kaže ova Finkinja.
Život su počeli ispočetka. Uzeli su zemlju pod zakup, a godinama kasnije su kupili i domaćinstvo u Pričeviću gdje sada na svojoj Farmi Tadići gaje stotinjak ovaca.
– Zapravo živimo u Valjevu, ali smo svakodnevno na selu i vodimo brigu o životinjama, posebno u periodu jagnjenja. Nijedan dan na selu nije u potpunosti isti – priča ona.
Kako kaže razlikuje se u zavisnosti od godišnjeg doba. U ljetnim mjesecima ovce su na ispaši, a tokom zime u toru. Takođe, jedna od obaveza svakako je šišanje ovaca i to dva puta godišnje, jednom na proljeće, a drugi put na jesen.
Godinama rade na selekciji
Važne odlike romanovske rase su, kaže ona, plodnost, samim tim i isplativost čuvanja. Međutim, zahtjevne su po pitanju hrane i neophodno je obezbijediti im i pravilno izbalansirati odnos hranljivih materija, minerala i vitamina, naročito u periodu bremenitosti.
– Ova rasa ovaca rano postaje polno zrela, a obično ojagnji dva, tri, ili pet jagnjadi, rijeđe jedno. Može da se jagnji tokom cijele godine, međutim, naše iskustvo je pokazalo da je to najbolje jednom i to početkom godine, u februaru – pojašnjava sagovornica.
Ekstremno visoke temperature i velika suša tokom ljetnih mjeseci, kaže, negativno utiču na razvoj, naročito jagnjadi. Tada dolazi i do razvoja raznih bakterija, ali i do smanjenog unosa hrane.
– Pripust ovaca je uglavnom u drugoj polovini septembra, da bi već u februaru krenule sa jagnjenjem – navodi ona.
Na pitanje, koja je razlika između ovaca u Finskoj i ovih koje ovdje čuvaju, ona nam objašnjava da su finske ovce dosta plodne, ali i da oni godinama rade na selekciji kako bi postigli visok standard.
– Cilj nam je da uvijek imamo kvalitetna muška i ženska grla za priplod, prvenstveno za prodaju – poručuje Tadićeva.
Novinarka i poljoprivrednica
Ova porodica obrađuje oko 13 hektara zemlje na kojoj gaje najviše lucerku, a potom i kukuruz kao i travne smiješe.
– Nekada smo sijali i sudansku travu i stočni grašak od kojih smo pravili silažu, ali se ispostavilo da to nije najbolje rješenje, pa smo odustali – rekla je ona.
Posebnu pažnju pridaju tome da hrana koju spremaju bude visoko kvalitetna, jer se to direktno odražava na plodnost ovaca.
Osim toga što uživa u blagodetima sela i uzgoju ovaca, ova Finkinja često sa sobom nosi i fotoaparat kako bi fotografisala sva dešavanja na farmi. Dodatno zadovoljstvo joj pričinjava i to što je po struci novinar, pa kadrovi koje često zabilježi ostaju kao predivna uspomena.
Kada je riječ o planovima za budućnost, ona nam otkriva suprugovu želju da na imanju napravi destileriju kako bi pravili ukusne rakije i likere, kako za vlastite potrebe, tako i za prodaju.
– Želimo da imamo i kvalitetnu ovcu, ali i dobru rakiju – zaključuje.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.