Osnovnu školu „22. decembar“ nekada je pohađalo preko 300 đaka, a ovog septembra u učiniocima u jednom matičnom i dva izdvojena odjeljenja, obrazovanje stiče 80 učenika.
Klinika za kardiohirurgiju Kliničkog centra u Nišu, osim što je jedna od najmodernijih u Srbiji može da se pohvali još jednom lijepom vijesti – za devet mjeseci tri medicinske sestre postale su mame, a još tri očekuju prinove.
Od početka epidemije Niški klinički centar zbrinuo je više od 4.300 kovid pacijenata.
Sreća u nesreći u kojoj se cijeli svijet našao od početka ove godine, su mala svjetla na kraju tunela ispričana kroz priče onih koji su još uvijek spremni da brinu o drugima i pokažu da empatija i humanost ipak postoje.
Maleni Pavle Tasić napunio je 7 godina jula ove godine, ali nažalost, 1. septembra nije mogao da krene u školu sa svojim vršnjacima, jer boluje od cerebralne paralize, koja mu otežava dug boravak u učionici sa drugarima.
Boris Savić suprug porodilje (34) koja je u niškom Kliničkom centru preminula 24. avgusta jer je iskrvarila poslije porođaja, juče je doveo kući ćerkicu Taru.
Za liječenje Stanke Džebo iz Šipova, koja se bori sa karcinomom pluća, pokrenut je humanitarni broj 1432 koji će biti aktivan do kraja septembra.
Bojanu Mutić hiljade ljudi gleda svakog dana. Beksrajno šarmantna i bolno iskrena stekla je veliku popularnost kao blogerka koja kroz blog „Moda i Tako To“ dokumentuje ljepšu stranu života kao umjetnost, a težu stranu života kao realista i borac.
Kada je, u svojoj 23. godini, na Fejsbuku dobila poruku da su je osobe za koje je do tada mislila da su joj biološki roditelji, navodno, ukrale tokom rata, Senka Buro iz Zenice bila je zaprepaštena i zatečena.
Humanost i saosjećanje u današnje vrijeme, nažalost, nije tako česta pojava i dok mnogi korisnici društvenih mreža ukazuju na slučajeve gdje povrijeđeni ili unesrećeni ljudi leže na ulicama čekajući da im neko pomogne, iz Visokog stiže pozitivan primjer.
Pomiješana su nam osjećanja, i srećni smo i tužni. Srećni jer novorođena kćerkica izlazi danas iz porodilišta, a velika je tuga jer nema Dragane sa nama već nedjelju dana.
Nakon hemoterapija bolovi su bili toliko nesnosni, da sam na momente željela da se sve što prije završi i da odem tamo negdje gdje, kako kažu, nema ni patnje, ni bola, ni nesreće… Ponekad sam morala da pužem do toaleta, jer nisam imala snage da hodam. Vukla bih se po podu, potom zastajala, odmarala koji minut, pa nastavljala. Znala sam i po 15 minuta da se mučim dok ne dođem do kupatila, a bilo je od mene na tri metra. Imala sam nepunih 40 kilograma…
