Put od dečaka iz kolone, do uspješnog i ostvarenog čovjeka, vodio je preko bijede i nemaštine, sobe u vojnom hotelu na Slaviji koju je dijelio sa roditeljima i bratom, a bijeg od svega, nalazio je u narandžastoj lopti koju je ubacivao u koš, tamo na terenima DIF. Upravo ta lopta i taj teren, bili su njegov svijet, mjesto gdje se kalio i gdje je riješio da će svojoj majci biti najbolji sin i oslonac u životu. Od sporta ga je otjela povreda, ali je onda otkrio novu pasiju i strast pisanje i žurnalistiku.
Danas, 30 godina kasnije, Rade je deceniju i po u novinarstvu, radi u jednoj od najstarijih medijskih kuća na Balkanu, ali i dalje sanja dvije slike – onu prije i onu koja se odvijala za vrijeme “Oluje”. Njegove riječi stare par godina, ali uvijek isto jake, bolne i opominjuće, prenosimo vam u cjelosti.
“Pakovanje, konsultacije sa komšilukom, brz polazak”
– Prva granata je udarila u korijen šljive sa koje sam godinama jeo plodove, jedva čekao da rodi. Od tada nikad više. Pakovanje, konsultacije sa komšilukom, brz polazak. Nas šestoro u “jugu”, moja mama, komšinica, njeno dvoje djece, moj brat i ja. Na ognjištu koje sam tada posljednji put vidio ostala je baka, da sačeka šta i kako, kaže krenuće već sa nekim.
Komšinica je vozila, promicala su mjesta, prvo znana, pa neznana. Kamion pun vojnika sa obrnutom hrvatskom zastavom nas presreće, sva sreća naši, krenuli u, ispostaviće se, posljednju odbranu Krajine. Po dolasku u Dvor na Uni nije se znalo odakle ko i na koga puca i sa koje strane. Mrtvi ljudi, jedan čovjek ubija drugog jer neće da ostavi ženu i dvoje male djece i uzme pušku u ruke. Teško je to gledati kad ste mali.
Krenuli smo prema mostu, trči, zaleži, fijuču meci, okolo prevrnuta kola, traktori, krv. Izgubim se od mame i brata u svemu tome. Most sam prešao sam, a eto Bog me je pogledao, jer sam u svoj onoj gunguli naletio direktno na njih. Izvukli smo živu glavu, ušli u prepun voz i pravac Banjaluka. Prespavali smo kod jedne porodice, hvala im do neba što su nas prihvatili, poslije nekoliko dana smo se istuširali, jeli i legli da kažem normalno.
“Ne želim nikom taj osjećaj”
Tu smo nekako stupili u kontakt sa tatom koji je posla radi morao prije početka svega u Srbiju i donekle izbjegao svu strahotu, mada je dosta iste doživio i bez toga. Samo on zna kako mu je bilo tih dana kad nije znao da li smo živi. Kao nama koju godinu ranije kada tri mjeseca nismo znali isto za njega dok je bio u blokadi na aerodromu “Pleso” u Zagrebu. Ne želim nikom taj osjećaj, nikada, a nama se ne ponovio. Najteže mi je bilo kada sam našao adresar u kome nam je ostavljao poruke u slučaju da dođemo dok on nije tu i svaka se završavala sa “Volio bih da ste tu kad dođem sa posla”.
“Mnogi nisu dočekali granicu sa Srbijom”
Ubrzo poslije nas je u Srbiju, opet Bogu hvala, stigla i baka, pa i ujak i nekako smo se okupili, onako izmučeni i bez bukvalno igdje ičega. Sa druge strane, mnogi prijatelji i poznanici nisu dočekali granicu sa Srbijom, neka im je vječna slava. Skoro dvije decenije kasnije smo još uvijek zajedno, donekle stali na noge, ali gorčina je još tu. I biće do posljednjeg daha u našim njedrima, za izgubljenim Kordunom, rodnim krajem, za Krajinom.
Što se mene tiče, još bar jednom da odem na dedin grob dok sam živ, još jednom da vidim sve te šume, polja, dvorište, mjesta gdje sam uživao u djetinjstvu. Da pokažem svojoj djeci odakle im je otac, čime se ponosi. Još nije trenutak, ali osjetiću već. Dotle neću dozvoliti da se išta zaboravi, a to bi trebali da urade svi, na ovaj ili onaj način, jer šta je jedan narod bez istorije i bez pomjena na nedužne žrtve? Reći ću vam – narod bez identiteta.
Bio sam među 250.000 ljudi protjeranih sa svojih vjekovnih ognjišta, a samo zahvaljujući mojoj majci i Bogu ni ja ni moj brat nismo među onih (zvaničnih) 2.500 koji su ostavili kosti na rodnoj zemlji.
Zato, ne dozvolite da se zaboravi, oprostite ili ne, ali ne dozvolite da se zaboravi.
P.S. Mama, hvala ti što ovo pišem! – napisao je tada na kraju svoje životne priče Radoslav.
“I nikad neću zaboraviti”
A onda – život. U svom najljepšem obliku, život. Dvije godine nakon što je podijelio ovu priču, Radetu se san ispunio. Vidio je svoju Krajinu, posjetio dekin grob, i sve to zahvaljujući Anđeli, djevojci sa kojom je u vezi već par godina.
“U međuvremenu, mnogo toga se promijenilo u meni i oko mene, čak sam i bio tamo, zahvaljujući jednoj drugoj ženi, zapalio sam svijeću na dedinom grobu, ispričao mu šta ima novo, šetao onim mojim poljima i puteljcima…
Mogu vam reći, značilo mi je to i te kako, da osjetim da sam još uvijek onaj dječak s Korduna i ponosni Krajišnik, ponosan na to odakle sam… I biću dok dišem… I nikad neću zaboraviti. Ništa. Eto, to se nije i neće se promijeniti. Nikad.
Živi mi bili.”, napisao je Rade.
(VIDEO, FOTO) „Ostalo je malo Srba, oko 40“ Predsjednik Srbije i lider SNSD stigli u porodičnu kuću Vučića u Čipuljiću, evo kako izgleda
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.