„Želio sam uvijek da budem svoj na svome“ Ankica i njen suprug nakon 33 godine napustili Švajcarsku i vratili se na djedovinu

Plehan kod Dervente danas je samo senka nekadašnjeg kraja u kojem je živjelo oko osam hiljada Hrvata, dok ih je sada stalno nastanjeno tek stotinak. Iako su raseljeni širom svijeta, mnogi i dalje sanjaju o povratku na zgarišta svojih domova, ali rijetki taj san i ostvare.

Ćorići su jedni od tih rijetkih poslušali su unutrašnji glas i odlučili se vratiti na djedovinu. Emotivna povezanost sa rodnom zemljom bila je jača od bilo kakvog materijalnog bogatstva stečenog u Švajcarskoj.

Nije ih vodila računica, niti bolja prilika, već osjećaj da ih nešto stalno vuče nazad, uprkos svemu što su godinama gradili daleko od kuće.

Povratak ih nije sačekao raširenih ruku zatekli su razrušeno imanje i zapušten kraj koji tek pokušava da oživi. Ipak, za njih dileme nije bilo: mir koji su tražili nisu pronašli u tuđini, već upravo tamo gdje mnogi više ne vide budućnost.

“Želio sam da budem svoj na svome”

Ćorići su jedni od tih rijetkih koji su, uprkos svemu, poslušali unutrašnji glas i odlučili da se vrate na svoju djedovinu. Emotivna povezanost sa rodnom grudom bila je jača od bilo kakvog materijalnog bogatstva stečenog u Švajcarskoj.

Šimo Ćorić najbolje opisuje taj unutrašnji nemir koji ga je godinama pratio.

– Mene je uvijek moje mjesto vuklo i želio sam uvijek da budem svoj na svome. Supruzi Ankici sam ja svake godine govorio idemo, ne mogu više, dosta je, moram da se vratim, ja hoću da budem dole, ne treba mi novac, ne treba mi ništa – priča Šime.

Put do obnove nije bio nimalo lak

Povratak je značio i potpunu promjenu načina života, pa je tako Ankica Ćorić medicinsku uniformu zamijenila radom na zemlji i uzgojem stoke, piše HRT.

Obnovili su kuću, dok je njihovo četvoro djece ostalo u Švajcarskoj, a Ankica ističe povratak korijenima kroz svakodnevni rad:

– Tako se proizvodilo kod naših kuća, tako su naše bake i majke. Posadiš luk pa šta Bog da i tako je to nastalo, ne bude tu samo luka, bude svega i imamo naše domaće životinje.

Put do obnove nije bio nimalo lak jer su ih dočekale razrušene kuće i zapuštena imanja. Uprkos brojnim preprekama i nedostatku radnih mjesta, Ćorići su istrajali, gradeći korak po korak. Ankica objašnjava početke njihovog truda.

Napravili zavičajnu kuću i kuća za hodočasnike

– Ovo je bilo nekoliko godina, ajmo reći, napušteno, propadalo je i onda smo počeli pomalo da ulažemo, napravili smo jednu zavičajnu kuću i jedan pastoralni projekat, hodočasničku kuću.

Optimistične poruke dolaze i iz redova Crkve, jer se primjećuje trend rasta interesovanja za povratak, posebno među onima koji završavaju radni vijek u inostranstvu.

Fra Ivan Nujić primjećuje kako se percepcija Plehana mijenja.

– Ljudi, posebno oni koji sada odlaze u penziju, gledaju taj prostor kao jedno mjesto za lijep, prijatan, opušten i radostan život.

To daje nadu da Plehan polako ponovo postaje mjesto života, a ne samo sjećanja. Uz povratak porodica, intenzivno se radi i na obnovi duhovnog središta, uključujući crkvu svetog Marka Evanđeliste, samostan i galeriju moderne umjetnosti.

Fra Nujić vjeruje da će obnova ovih simbola zajedništva biti ključna za budućnost.

– Nadamo se da će se naći dobri ljudi i podrška sa raznih strana i da ćemo to, uz Božju pomoć, završiti. Zaista je jako važno.

Spoj vjere, obnove i neugasle čežnje za domovinom jedini je put ka trajnom oživljavanju ovog kraja, piše HRT.