Od tada je počela njena borba. Deset godina kasnije otkrila je da ima karcinom dojke. Padala je i ustajala, a njena glavna motivacija bila joj je kćerka Luna. Nakon 12 godina, Kondo može reći da je izliječena.
Svoj put do iscjeljenja, koji je pretočila i u knjigu koju je pisala tokom liječenja i svih najgorih momenata koje je proživljavala, većinom u vikendici pored Sarajeva.
“Svijet mi se zaledio u momentu kada sam čula”
U razgovoru za N1, kazala je da je tokom liječenja veći ido bila sama u Dejčićima kako je njena kćerka ne bi gledala u teškim situacijama.
– Opadanja kose, gubitak identiteta. Ja sam se izolirala u prirodu i počela sam da pišem. I bilo je momenta kada sam stajala, jer teško je. Jako je teško iznijeti svoj život na papir. To je svjedočanstvo. U ovoj knjizi nema fikcije, što sam ja napisala. To je istina, to je puka istina i ja sam je pisala ne da bi, da kažemo, došla do drugih ili postala književnica, nego sam je pisala da oslobodim sebe i da pomognem ljudima u borbi. Jer znate kako često kada pitate nekoga šta mislite, on je bolestan, prva rečenica je: ‘ma znate treba ga utješiti, pogotovo kada čujete riječ karcinom, stane sve’. Ja sam u knjizi dala rečenicu, ‘meni se svijet zaledio u momentu kada sam čula. Meni je sve stalo’. Trebalo je vremena da ja to prihvatim, ali onda sam rekla sebi: ‘stani, moraš. Imaš nekoga ko te treba cijelu, ne treba te u komadima’. I onda sam ja sebe vidjela kao taj cvijet iz betona jer sam, kada sam šetala ispred bolnice, vidjela onaj cvjetić Jagorčevnu koja stvarno raste u betonu. Svi mi izgledamo jako, svi imamo svoje slabosti, svi imamo nešto što nas boli. Ne mora to biti bolest. Može duševna bol biti teža od fizičke. Recimo ja sam jako dobro podnijela fizičku bol koja je bila iznimno jača od one duševne, od one emotivne bolesti koju treba prevazići. Ja sam je prevazišla pisanjem – kazala je Kondo u Novom danu N1 BiH.
Ispričala je kako je tekao njen put borbe, ali i iscjeljenja.
– Ja sam kao mlada djevojka otkrila da imam neke dobroćudne tumore hipofize. Tad su krenule te borbe. Mlada sam bila, stisnula sam se i izborila. 2013. sam operisala hipofizu. Deset godina nakon toga, u decembru 2022. otkrivam da imam karcinom dojke. 23. januara kreće ta borba. Kreće borba sa bolešću, sa samom sobom, sa emocijama. Kada sam vidjela tu promjenu, imala sam ono dječje u sebi, ‘rak postoji, ali neće se meni desiti’. Otišla sam na pregled i u pogledu doktorice sam vidjela. Nekako sam osjetila da je to tu. Ja sam pitala: ‘imam li ja karcinom?’. Kaže, ‘80% da’. Ja imam kćerku. Ja sam joj rekla: ‘A moja Luna?’ To je bila prva rečenica. Ja imam kćerku. Mene je doktorka pitala, vaša kćerka je zdrava? Ja kažem, jeste, hvala Bogu, kaže, ali vi niste. Nikad nisam govorila zašto. Vjerujem u Boga i znam da iskušenja dolaze. Samo sam se zaledila. Nisam mogla da vjerujem da se to dešava meni. Šta će biti s mojim djetetom? – prisjetila se prvih trenutaka.
“Radila sam, a duša je govorila ‘stani, bolesna si'”
Kazala je kako se vratila na posao dok je čekala nalaz biopsije i radila kao da se ništa nije dogodilo. U sebi se, ističe, raspadala.
– Hoću da radim, a moja duša kaže ‘stani, bolesna si’ – dodala je.
Imala je 16 ciklusa hemoterapije, a na većinu se dovezla sama. Sada poručuje: “Sve je to lijepo, ali ne treba. Ne treba se previše junačiti. Nema potrebe.”
“Gubitak ženstvenosti i identiteta”
U jednom momentu je bila loše i shvatila da ne može voziti. Brat joj je rekao: “Pusti nas da ti pomognemo”. Tada je, kaže, shvatila da treba pomoć.
– Ne moramo sami sve. Često u teškim životnim situacijama počnem da pravim šale, pa sam govorila, ‘dajte dozu vitamina crvenog’. Ja sam je zvala Red Devil, kao crveni đavo – jako je teška, te prve četiri. I onda sam se, kad sam osjetila da ću izgubiti kosu, izolovala na tu vikendicu. Gubite nekako ženstvenost, gubite svoj identitet u tom momentu, ali kad to uradite, vi se oslobodite. Gori su oni momenti kad vi rukom prođete kroz svoju kosu, a kose više nema. Ja sam recimo imala potpunu mastektomiju. Tako da u momentu sam ja bila i bez grudi i bez kose. I to je bio šok. I onda sam ja sjela i krenula da pišem. I obećala sebi da ću se dići. Da moram se dići. Zbog sebe, zbog svog djeteta – istakla je.
Trenutak oslobođenja
Prisjetila se da je, kada je gubila kosu, nazvao prijatelj i ona mu je samo rekla da ponese mašinicu i ošiša je.
– Uzela sam tu maramu koju sam nosila prije toga, ima jedna ilustracija, bacila sam i ja sam se oslobodila. To sam bila ja – neko ko ima puno ožiljaka, kako duševnih, tako i fizičkih, ali ja više ne gledam na ožiljke. Ja sam u tom momentu gledala to kao pečate koji su mi dali snagu da ja nastavim dalje – zaključila je.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu