U početku nisam mnogo razmišljao o tome, ali kako je osjećaj trajao i pogoršavao se svaki put kada čujem buku, otišao sam kod ljekara opšte prakse. Ustanovio je da imam malu rupu na bubnoj opni i prepisao mi antibiotike. Rupa je zarasla, ali sam nakon toga počeo da osjećam bolove kada čujem određene, svakodnevne zvukove i ovaj put je tako bilo na oba uha, priseća se Kris.
Ovaj problem počeo je da utiče na njegovo ponašanje, u vozu je sjedio što dalje od razglasa, u kafiću metrima daleko od aparata za kafu, a zvuk otvaranja i zatvaranja vrata u autobusu ga je izluđivao.
– Bilo mi je neprijatno i od kućnih zvukova – zveckanje tanjira ili puštanje vode u toaletu. Kao da je sve bilo pojačano na maksimum. Da bih blokirao buku, počeo sam da nosim čepiće za uši svaki dan, a moj doktor nije imao pojma šta se sa mnom zaista dešava. 2004. godine sam se preselio u London da bih nastavio muzičku karijeru, ali stanje se pogoršalo. U studiju, pokušavajući da miksujem ploču, osjećao sam bol. Postao sam depresivan jer je ova “alergija na zvuk” uticala na moje pokušaje da postanem profesionalni muzičar. Bio sam anksiozan i teško sam se nosio sa tim. Svi oko mene su hodali na prstima, a i kada se svađam sa nekim, oboje bismo šaputali – kaže Kris za Gardijan.
Pomoć je želio da potraži od specijaliste, ali kako se kod otorinolaringologa dugo čekalo, odgovor je pronašao na internetu. Stanje koje je imao zove se hiperakuzija i uključuje pojačanu osjetljivost na zvukove koji su većini ljudi tolerantni.
– 18 mjeseci kasnije dobio sam termin i osjećao sam kao da mi je to jedina prilika da ponovo pročujem. Nisam mnogo očekivao, pa sam bio zadovoljan što sam barem znao od čega bolujem. Doktor je potvrdio moju dijagnozu i predložio terapiju sluha u bolnici u Londonu. To su bile savjetodavne sesije, na kojima se razgovaralo o mojim emocionalnim problemima: što sam se više plašio buke, vjerovatnoća da će me ona povrediti je rasla – priseća se Singlton.
Čepovi za uši koje je nosio dodatno su pogoršavali problem, jer kada se oni izvade, mozak opaža da su zvukovi glasniji nego što jesu. To je bio razlog dodatne preosjetljivosti na buku i straha od nje.
– Neki kažu da postoji veza između hiperakuzije i anksioznosti. Ja sam kao dijete patio od anksioznosti i mislim da je to bio osnovni uzrok. Kako su se otvarale profesionalne mogućnosti, toliko sam se zainteresovao za stvaranje muzike da je moja anksioznost počela da se vrti oko sluha. Kada mi je terapeut objasnio šta fizički nije u redu sa ušima, bio sam ubijeđen da je problem iz djetinjstva razlog onoga što mi se dešavalo. Nije trebalo dugo da se moj sluh vrati u normalu, samo nekoliko sesija. Ipak, emocionalna cijena svega ovoga bila je preskupa. Skoro da sam odustao od muzike i moje djevojke i bilo je veliko olakšanje što sam ponovo mogao da uživam u svakodnevnom životu – kaže Kris.
Stanje zbog kojeg je umalo odustao od karijere, pomoglo mu je da se izbori sa svojim osjećanjima.
– Još uvijek pravim muziku sa svojim bendom, a moja djevojka je sada moja žena. Zahvalan sam ljekarima, jer sam bez njihove pomoći mogao da izgubim obje ljubavi – zaključuje muzičar, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu