Da li je takav potez posljednja prilika za ujedinjenost ili potpuni krah opozicije, u ovom trenutku nije sigurno. Ono što je sigurno sada, a bilo je i mjesecima ranije, jeste da u redovima opozicije vlada razjedinjenost, te da kao takvi ne mogu pronaći kompas koji bi ih usmjerio na pravi put.
Previše je kandidata, a premalo funkcija. Previše je priče, a premalo smislenog dijaloga. U demokratskim društvima, kakvo u BiH zasigurno nije, šansu za kandidaturu dobijaju potencijalni pobjednici, a ne potrošene ličnosti, koje su u svojoj političkoj borbi već bilježile poraze.
Tome svjedoči i primjer Ognjena Tadića, koji je od Milorada Dodika dva puta uzastopno gubio izbore za predsjednika Srpske.
Ipak, sudeći po svemu, političke ličnosti u Srpskoj ne uče ni na svojim, ali ni na tuđim greškama. Prema onome što nam predstavljaju, izgleda da je jedino važno da se njihovo ime nađe na listi, a za poražavajući rezultat će, kad dođe vrijeme, okriviti druge.
Dok iz redova opozicije svoj imidž pokušavaju graditi ocrnjivanjem vlasti, prekasno ih prozivajući za kriminal i korupciju, vlast se, zadovoljno trljajući ruke njihovom razjedinjenošću, usput počinje sladiti parčetom torte čijeg se ukusa godinama ne zasitiše. Dok se vlast uzda u bezidejnost opozicionara, opozicionari se uzdaju u revolt ogorčenog i tmurnom svakodnevnicom zasićenog naroda.
I jedni i drugi računaju na slabosti svojih političkih protivnika, dok su im sopstvene vrline nepoznanica. I jedni i drugi računaju na podršku naroda, kojem, ruku na srce, nisu dali ništa drugo osim praznih priča. I istih, potrošenih imena. I tereta na leđima. I nezaposlenosti. I korupcije. I nepotizma. I želju da pobjegnu odavde.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu