“Titanik: Priče iz dubine”, četvorodelna dokumentarna serija prenijela je priču unuke Mišela Navratila, koga je zajedno sa bratom otac poveo na Titanik, brod koji je u sudaru sa ledenim bregom potonuo 14. aprila 1912. godine.
Francuska braća Edmond i Mišel Navratil imali su dvije i četiri godine kada ih je otac koji se takođe zvao Mišel, oteo od majke Marsele i ukrcao se na “Titanik” koji je kretao iz Engleske na putu za Njujork, na svom prvom putovanju.
Četvrtog dana putovanja brod je udario u ledeni brijeg.
Navratil, koji je bio putnik drugog razreda, brzo je iznio svoje dječke iz kreveta i stavio ih u čamac za spasavanje. Taj čamac je bio posljednje plovilo koje je uspješno napustilo brod koji je tonuo, a Edmond i Mišel su tada posljednji put vidjeli svog oca.
Braća su nakon ove tragedije u medijima dobila nadimak “Siročad sa Titanika”, jer su bili jedina djeca spasena bez roditelja ili staratelja.
Dokumentarna serija prikazuje Mišelovu unuku Elizabet kako čita pismo koje je on napisao kao dijete, a u kojem je opisao kako je doživio ono što se dogodilo. Mišel je umro 2001. godine u 92. godini.
Probudio me otac. Nosio me je u naručju do palube ‘Titanika’. Brat i ja smo bili stavljeni u čamac. On je već bio skoro pun putnika. Otac mi je rekao da majci prenesem njegovu ljubav, a onda nas je ostavio. Nisam znao da ga više neću vidjeti. Sjećam se trenutka kad se čamac spustio s ‘Titanika’. Buke kad je pao u vodu. I trenutka kada je počeo da se udaljava od broda. Sjećam se da sam se probudio u čamcu nakon što sam zaspao. More je bilo bijelo i modro, a u daljini je bio brod – pisao je Mišel.
Kada je spasilački brod “Karpatija” stigao sat i po nakon što je “Titanik” potonuo, Mišel i Edmond su podignuti sa čamca u njega.
Putnica prve klase Margaret Hejs, koja je govorila francuski, uzela je da ih čuva dok ih njihova majka nije pronašla.
Marsel je vidjela fotografije svojih sinova u novinama, gdje su pogrešno imenovani kao Lui i Lola, pa je otplovila brodom u Njujork da bi se 16. maja 1912. godine ponovno sastala sa svojim dječacima i odvela ih nazad u Francusku.
U kasnijem intervjuu Mišel je rekao da se nije mnogo plašio u vrijeme tragedije.
– Zaista se sjećam zadovoljstva kad sam ušao u čamac za spasavanje. Na kraju smo se našli pored kćerke američkog bankara koja je uspjela da spasi svog psa, a niko nije imao prigovora. Ljudi koji su ostali živi morali su da varaju i bili su agresivni. Iskreni nisu imali šanse – rekao je on.
Takođe je otkrio šta je njegov otac rekao kad ga je s bratom spustio u čamac za spasavanje.
– Moje dijete, kada tvoja majka dođe po tebe, kao što sigurno hoće, reci joj da sam je volio i da je još uvijek volim. Reci joj da sam očekivao da će krenuti za nama kako bismo svi zajedno živjeli srećno u miru i slobodi Novog sveta – rekao mu je otac.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu