Uz podršku Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica i pojedinačnim donacijama saniran je dio Osnovne škole “Miloš Tica” i u njemu otvorene prostorije Mjesne zajednice Preodac. Na narodnom skupu, upriličenom prošle subote, gdje se pored 13 povratnika u Preodac, okupilo još šezdesetak mještana okolnih sela i drugih rasutih po Republici Srpskoj i Srbiji promovisana je monografija “Moj Preodac i Tičevo oteti prostori rađali su velike ljude”, koju je potpisao novinar i pulicista Radovan Jović.
– Svuda pođi u Preodac dođi – moto je pod kojim je sve ovo pokrenuo i na kraju okončao rođeni Preodačanin ekonomista Dragan Salić, koji živi i radi u Banjaluci, a svaki slobodan dan koristi da nešto učini u rodnom selu i Grahovu gdje je do rata, proveo dobar dio života.
– Istorija Preoca je prebogata, a najbolje je pamte oni koji su je osjetili na vlastitoj koži- tvrdi recenzent monografije, jezikoslovac Miloš Bojinović do rata profesor glamočke, a poslije poslednjeg i ugledni nastavnik banjalučke gimnazija.
Najljepše u Evropi
Miloš Stanišić koji je do rata kustosovao u Muzeju Avnoja u Jajcu, sada je specijalni savjetnik za pamćenje u rodnom kraju. Pomagao je Joviću i Saliću oko pripreme monografije, koju ima malo koji grad BiH. Šumarski inžinjer Dragan Lukač iz Potoka je pomogao oko prikupljanja podataka iz svoje struke.
Selo Preodac sa svojim 301 vrelom Nacionalna geografija je osamdesetih godina prošlog vijeka progasila za najljepše u Evropi. Šator i dalje sa svojih 1.872 metra sa visine gleda druge planine u BIH. Nešto niže, na 1.560 metara nadmorske visine Šatorsko jezero je i dalje prvo gorsko oko BiH.
Osamdesetogodišnji Dmitar Simidžija prva je medijska zvijezda Preoca. Svaka novinarska ekipa koja je poslije Dejtona dolazila u Preodac slikala je Mitra i njegovog konja Šargu. Trideset dvije godine je radio u šumariji. Nema jelike ispod koje nije pojeo komad kruva. Sa svojih pet prstiju, nema desne šake, uradio je više nego mnogi sa obe ruke.
– Živim od desetak ovaca i vazduha. Odem u Sastavke da ulovim koju pastrmku. Imam dobru penziju, pa kupim džak brašna, soli, masti, šibice, a ostane nešto i za mobilnu telefoniju da se čujem sa svojima. Dok nije došla struja, sam sam je pravio na svojoj vodenici – zadovoljan je i sa malo Simidžija, koji se 1999. godine među prvima vratio u rodni kraj.
Kad se vrnuo, desetak godina je kod njega bio pečat mjesne zajednice. Sada više ne zna da li postoji, ali poslije subotnjeg otvaranja, nadati se da će od nje nešto biti.
– Moj školski drug doktor Stevo Jović sa Tičeva. Osmoljetku smo u Preocu završili 1962. godine. On je poslije vatio slušalice, a ja sikirice – sjeća se Dmitar školskih dana.
– Pusti diplome i titule, školski drugovi iz osnovne do kraja života ostaju najveći prijatelji, sve poslije toga su goli interesi – grli Jović svog školskog.
“Lakše je sa kriminalcima”
Kad god uvati priliku u rodni kraj vraća se i Žare Đukić, policajac sa beogradskog Voždovca. Patrolirao je po zlu i kriminalu poznatoj ulici Braće Jerkovića. Šapku s petokrakom sada je zamjenio ličkom kapom. Em je lakša, em se čelo manje znoji.
– Lakše mi je bilo sa Voždovčanima nego s nekim mojim u Preocu. Vuković i Knele su znali odstupiti, ali ovi moji nikada – kroz šalu će Žare koji se i sada u sedamdeset i nekoj ‘vata u koštac sa mlađima od sebe.
Tek što je završio sa kancelarijom Mjesne zajednice Salić već planira nove poslove na asfaltiranju preostalih sedam kilometara makadama do Preoca, a već piše neke projekte oko resanovačke pećine Ledenica i grahovskog muzeja.
Sa obližnjeg Podića sa društvom se spustio Božo Radun. Sa svoje šezdeset i dvije godine on se vodi pod omladince, a sa sedamdeset ovaca među imućnije. Mada je mogao da bira poslove po Novom Sada kod rođaka Raduna koji sa svojim brojnim firmama „vedri i oblači“ vratio se kući.
Zasmetalo mu što nova tabla MZ nije na ćirilica, ali se na kraju ispravio da je tako možda sigurnija. Može neko ponovo zalutati i slupati je.
Poslije promocije knjige i kancelarije malo se pilo i mezilo. Bilo je svega i svačega, rakije i pečenja presećeg do „zadnjih nogu“. Oni najuporniji ostali su do ponoći. Kakvo bi to bilo prelo da se nije zapjevalo.
Kad oblaci krenu s mora odmaraju vr’ Šatora.
Tu moraju malo stati i plotune poslušati…
Dok je bilo piva „grmilo“ je, a poslije su se svi razišli po Preocu i okolnim selima.
Sa ljudima su se u Preodac vratile i ptice. Oni sa malo boljim sluhom ponovo čuju ljubavni zov tetrijeba. Mada je sve slabiji sa ušima, Dmitar ga od svih i dalje najbolje čuje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu