Sindikalci u Srpskoj najmoćnijim ljudima ne smatraju samo političare i biznismene koji ne znaju šta će od para.
Hoće li se i ovdje dogoditi da nas u kafićima ili restoranima uslužuju radnici koji ne znaju dobro naš jezik? Hoćemo li kafu, limunadu ili porciju ćevapa tražiti na engleskom jeziku?
Dolaze iz raznih dijelova svijeta i kod nas danas dostavljaju hranu, peru prozore, prave kifle. Strani radnici su nekada uglavnom bili angažovani na građevini, ali proširio se dijapazon poslova koje rade.
Koliko jedan neradni dan košta BiH ili, pak, entitete, niko nije izračunao. Bar okvirno. A praznuje se puno. Popriličan je broj dana kada se na posao ne mora. U Republici Srpskoj posebno u januaru. I važi za zaposlene u upravi.
Plata nešto veća od 1.000 KM, neradne vikende mogu da sanjaju, a ono što sami moraju da obave u jednoj smjeni, realno bi bio posao za bar 2 osobe. Odavno se već zna da je ovo život mnogih radnika u trgovini.
U Republici Srpskoj radi nešto više od 900 stranih radnika, zvanični su podaci. Najviše u Banjaluci, što se može i primjetiti. Ima ih na različitim gradilištima, a rade i kao perači prozora. Naši radnici, u želji za boljim životom, pakuju se put Evrope.
Poslodavci u Srpskoj žive kao bubreg u loju. Ništa oni neće izgubiti ako se nedjelja proglasi neradnim danom, poručo je Goran Savanović, predsjednik Sindikata trgovine, turizma, ugostiteljstva i uslužnih djelatnosti RS.
Radnici iz BiH masovno bježe u inostranstvo, i to najčešće zbog ponižavajuće malih plata i loših uslova rada.
Nakon 17 godina rada u knjigovodstvu ostala je bez posla. Sa mužem koji radi za „crkavicu“ morala je da nađe bilo kakav posao. Prije nekoliko mjeseci počela je da radi u jednom lancu trgovina. Sa svojih 50 i nešto više godina u poslu je za koji se nije školovala, ali izbora nema.
U veoma poznatoj pekari kupila sam sirnicu, dvije kifle i pet mini pica, a na računu je pisalo dvije sirnice i mini pice. Odmah sam odreagovala, prodavačica mi je vratila ostatak para jer je naplatila više. Nije se izvinila, samo je ćutala.
Napad na radnika pumpe „Nešković“ u Bijeljini za svaku je osudu, a nasilnika obavezno treba prijaviti, makar prekršajno da odgovora.
O uvođenju neradne nedjelje u trgovini svako ima mišljenje i totalno su različita. Grad bi jedno, vladajući drugo, stav ne dijele privrednici i sindikat, a glas radnika se i ne čuje.
Mještani motajičkih sela u opštini Srbac upozorili su na prisustvo medvjeda u Motajici i obližnjim naseljima, jer su učestali tragovi ove životinje.
Za Aleksandra Bedića, mali porodični restoran je jedini izvor prihoda. Kako je njemu i njegovoj porodici ovo posao od koga žive, tako je kaže i konobarima koji za njega rade to način da prehrane porodicu.
Ugostitelji iz Banjaluke su u ozbiljnom problemu, jer konobari i barmeni odlaze da rade u Crnu Goru i Hrvatsku. U gradu fali i trgovaca, a nema dovoljno ni radnika za najjednostavnije poslove.
Godišnja inflacija pojela je tačno 67,2 KM od 1.000 konvertibilnih maraka. Iznos od 1.000 maraka sada “vrijedi” 932,8 KM.
Radnici u trgovini su među najslabije plaćenim, a oni su koji rade i vikendima i praznicima. Uz teške uslove rada, sa platom koja je manje više oko 650 KM, mnogi ne znaju kako je imati slobodnu subotu, dok im je svaka druga neradna nedjelja.
Sindikat trgovine, ugostiteljstva, turizma i uslužnih djelatnosti Republike Srpske ponovo pokreće kampanju za zabranu rada nedjeljom.
