Iako se dosta mijenja, Banjaluka je uspjela zadržati svoj šarm i domaćinski duh po kojem je poznata.
U Banjaluci najviše volim park „Mladen Stojanović“. To mi je omiljeno mjesto za odmor, za trčanje i svakako je najljepši dio grada.
Banjaluka je divan grad. Ima dosta zelenila i lijepe građevine. Hram krasi Banjaluku. Igra i graja djece mami nam osmijehe.
Iako nisam iz Banjaluke, ovaj grad već osjećam kao svoj, a ambijent i sve ljepote koje nudi su svakako doprinijele tome. Posebno mi se dopada što se sve više radi na razvijanju sadržaja iz kulture, te slobodno vrijeme mogu iskoristiti na zabavan i kvalitetan način.
Najviše mi se sviđaju stare građevine u Banjaluci, pogotovo arhitektura dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka, nastala za vrijeme bana Milosavljevića.
“Ljubav je ipak jača od svega”, citat je legendarnog Meše Selimovića. A meni se čini da smo mi koji živimo tu negdje usput zaboravili na ljubav. Ljubav prema sebi, prema bližnjem, ljubav prema svom gradu koji je (ipak) savršen uprkos svim svojim nesavršenostima. Čini mi se da smo u svakodnevnoj užurbanosti zaboravili na ljubaznost, na toplu riječ i osmijeh. Lako je a ujedno i teško pisati o gradu u kojem sam rođena i u kojem živim a ne biti pristrasna.
Drago mi je što se po Banjaluci grade kružni tokovi, primjetno je da već sada saobraćaj bolje funkcioniše u tim dijelovima grada. Naravno da ima još mnogo kritičnih tački, ali verujem da će se vremenom situacija popraviti i na tim lokacijama.
S ponosom je mogu nazvati “moja” jer u njoj živim više od pola svog života, više nego u bilo kom drugom gradu pa čak i onom u kom sam rođena, a posebno zbog toga što sam u njoj ostvarila svoj san – porodično gnjezdo. Ljepotica na Vrbasu je puna prekrasnih aleja i šetališta pored rijeke, grad koji je siguran za porodicu i koji se gradi i razvija ali tvrdoglavo čuva svoju dušu. Kao rijetko koji grad se može pohvaliti da nema beskućnika, da nema opasnih lutalica koje napadaju prolaznike. Djeca se bezbrižno igraju na dječjim igralištima u naseljima, oni malo veći sami idu na Akvanu, park je pun mladih, porodica koje šetaju i igraju se sa djecom.
Obožavam kafiće uz Vrbas i ljubaznost konobara. Generalno, odmor uz rijeku je odličan izbor po ovim ljetnim vrućinama.
Grade se kružni tokovi i postoji trend rasta. Oni definitivno smanjuju saobraćajne gužve, i to se vidi. Još jedna se gradi na dodiru sa Ulicom cara Lazara i Krfske, i to su zaista dobre stvari.
Sviđa mi se što u Banjaluci, za razliku od mnogih gradova, i dalje ima dosta zelenila. Takođe, drago mi je što su veći dijelovi grada čisti i uredni.
Grad u kojem sam rođena, u kojem sam odrasla i osnovala porodicu. Mjesto u kojem me čeka mirna luka i topli zagrljaj nakon svakog lutanja. Biser na karti Evrope po svom položaju, gdje rijeka Vrbas spaja obale sa svojih pet mostova, i čije su ulice ispisane viševjekovnom istorijom.
Ono što svima sve češće zapada za oko jeste da asfalt previše guta zelenilo, a Banjaluke je oduvek bila prepoznatljiva po raskošnim parkovima, drvoredima, šetalištima…
Banjaluka ima mnogo aduta kojim osvaja sve koji je posjete. Neki od njih su šetališta, kafići, restorani te srdačnost i ljubav prema sportu i kulturi naših sugrađana.
Ono što bih istakao kao veliku prednost Banjaluke u odnosu na većinu gradova u okruženju, jeste želja i istrajnost građana da se sačuvaju zelene površine. Tako ćete u samom centru Banjaluke naići na najmanje dva parka koji daju prostora djeci za igru, a ostalom građanstvu za odmor ili kratak predah u hladovini.
Rođena sam i živim u Banjaluci. Putovala sam i vidjela veće i manje gradove od mog grada. Ali, sigurno znam da ni u jednom gradu nisam toliko srećna, jer kada god se vraćam u svoj grad sjetim se stihova jedne pjesme:
Banjaluku sam voljela i prije nego što sam počela da živim u njoj, te joj se uvijek rado vraćala. Ono što me uvijek privlačilo Banjaluci jesu, na prvom mjestu, ljudi.
Banjaluka je lijep grad, idealan za život. Često idem u inostranstvo, ali samo ovde u Banjaluci kafane imaju dušu.
Banjaluka je moja druga kuća. Primila me je kad sam ostala bez prve. Bila je stanica mnogih, izgubljenih i različitih ljudi i zbog toga je Banjaluka jedan grad širokog srca. U nju je i danas svako dobrodošao. I onaj ko je prvi put vidi i onaj ko joj se vraća nakon dugo godina, jer Banjaluka je kulturan domaćin koja voli da joj se dođe u goste.
Svako godišnje doba u Banjaluci ima svoj prepoznatljiv miris i izgled. Teško se opredijeliti koje je ljepše, jer svako ima svoje draži, ali sigurno ne bih bio u manjini kada bih se opredijelio za proljeće kao vizuelno i emotivno najljepše.