Banjaluka je grad u kojem su rasli moji roditelji, bake i djedovi, moji pradjedovi. Grad koji neizmjerno volim.
Banjaluka je još uvijek grad nasmijanih ljudi, još uvijek nas nije zahvatio sindrom nervoze i haosa, koji je karakterističan za veće i bitnije gradove. Mislim da Banjaluku posebnom čini sam pozitivan duh stanovnika, te mentalitet koji je definitivno specifičan.
Svoj grad volim i sve ove godine nesebično sam davala i doprinosila kulturnom i umjetničkom životu i razvoju svog grada, kao i ostale moje kolege umjetnici. Divna stvar je što se u zadnje vrijeme, naročito, osjeti jedna nova i lijepa energija kada je kulturni život Banjaluke u pitanju.
Banjaluka tek sada i svojim izgledom i kulturom življenja postaje pravi evropski grad. Jedan od većih razloga za to su, naravno, ljudi sa svježim idejama, studenti, sa svih strana države.
Grad Banjaluka je u svakom pogledu grad sa velikim potencijalom. Sa odličnim položajem, klimom, prirodnim vrijednostima, kulturom, ljudima. Iako oduvijek nosi epitet zelenog grada, što i jeste, mora se uzeti u obzir da ozelenjavanje grada ne predstavlja samo sadnju stabala već i očuvanje, održavanje i stvaranje većih zelenih površina u samom gradu i njegovoj okolini.
Banjaluka je grad koji raste. Od nekada ušuškane krajiške kasabe, ljepotica na Vrbasu je u proteklim godinama počela ubrzano da se razvija, ali najveći problem je što se, po starom balkanskom šablonu, novine teško prihvataju.
Dopada mi se što je Banjaluka lijep i uređen grad. Koliko primjetim, stalno se nešto unapređuje.
Sviđa mi se što se uređuje uži centar grada. Prvo je renovirana zgrada Banskog dvora, a sada se sređuje pješačka zona te prostor oko Banskog dvora.
Ovdje sam rođen, proveo sam mladost u ovom gradu i teško da bih se mogao navići živjeti na drugom mjestu.
Banjaluka je moj grad, grad u kom sam rođena i zbog toga će, kakva god da je, da mi se sviđa. Banjaluka je i grad ugodan za život, relativno, miran i pristupačan, u odnosu na druge evropske gradove.
Banjaluka ima jako loše riješenu saobraćajnu infrastrukturu, uske i nepovezane saobraćajnice, a nedostaju i mostovi koji bi bolje povezivali pojedine dijelove grada. Posljednjih godina su vidljivi pomaci, grade se kružni tokovi i novi putevi, ali to još nije dovoljno, da bi se riješili svi nagomilani problemi.
Jedino što bih u današnje vrijeme još mogao izdvojiti kao pozitivno jeste što i dalje imamo vrijednih ljudi i čestitih domaćina koji drže do pravih vrijednosti.
Dopada mi se „Banjaluka ljudskog lica“, kako se to i predstavlja u posljednje vrijeme, koja se razvija na osnovama pametnog i zelenog grada. Drago mi je što se vidi realizacija takvih projekata i što Banjaluka kao grad postaje vidljiv i prepoznatljiv u regionu, a što potvrđuje i veći broj posjetilaca u naš grad.
Rođen sam i živim u Banjaluci. Učenik sam IV razreda srednje škole JU Gimnazije Banjaluka. Budući da sam trenirao tenis 12 godina, svako jutro kada sam išao na treninge primjećivao sam da se Banjaluka gradi i pretvara u grad za bolje sutra.
Banjaluka je grad koji se brzo zavoli. Veličina grada je baš kolika treba, nije ni prevelik ni premalen, ali dovoljno je velik da u njemu ima sve što je potrebno za ugodan i lijep život.
Banjaluka je jako lijep grad, dopada mi se zelenilo, a volim je prije svega što je studentski grad, jer sam i sam student.
Rođeni sam Banjalučanin i volim svoje naselje Hiseta, gdje mi je srce ostalo.
Sviđa mi se ulaganje u Banjaluku u smislu novih biciklističkih i trim staza, zasada drveća, asfaltiranja puteva te gradnje kružnih tokova, dječjih igrališta i mostova.
Naš grad ima dušu i to je ono što svi osjete kad dođu. Možda sam subjektivna, jer volim svoj grad, ali malo ko se može nadmetati s Banjalukom u ljepoti, posebno u jesen, kada je najljepša i blista punim sjajem.
Volim Banjaluku od kad znam za sebe. Pamtim kako je rasla i širila se, kako je stasavala i stasala u pravu ljepoticu. Naročito je divna upravo sada, dok pišem ove redove, odjevena u tople boje oktobarskog ljeta, ušuškana u jutarnju maglu, koju uspešno razbija miholjsko sunce.