Došla su takva vremena da će se radnici u BiH svijećom tražiti. I to nije nimalo čudno. Ako ćemo iskreno, nije ni nepravedno, iako znači da će i ono malo privrede što radi kod nas biti samo ugroženije.
Neki radnici u Srpskoj su se dobro dosjetili pa, kako bi koji mjesec radili i zaradili u inostranstvu, jednostavno ovdje otvore bolovanje i mirno se zapute u bijeli svijet.
Može li država da zaustavi odlazak aktivne radne snage iz Republike Srpske ako prosječna plata bude povećana na 500 evra? Barem kratkoročno?
Umjesto da udruže snage kako bi koliko-toliko poboljšali položaj radnika, što bi trebalo da bude njihov prevashodni cilj, sindikati u Srpskoj postaju sve veći oponenti.
Ko na jeftinoj radnoj snazi temelji biznis, napravio je loš posao, već odavno upozoravaju ekonomisti. Ali, ko još u ovoj zemlji sluša, istina rijetke, ekonomiste, sociologe, politikologe, koji su spremni da kažu ono što moćniji od njih ne žele da čuju.
U Bosni i Hercegovini je nezaposleno skoro pola miliona ljudi. O tome se svakodnevno priča, traže se rješenja, postavljaju pitanja i daju obećanja, ali šta je sa zaposlenim ljudima i njihovim pravima? Imaju li oni ikakva prava osim da ćute i budu srećni što uopšte primaju platu?
Dok njihove gazde i direktori sjede zavaljeni u kožne fotelje u klimatizovanim prostorijama, mnogi fizički radnici skapavaju dirinčeći pod sunčanim nebom i na plus 40 stepeni.
Trebinjska inspekcija izdala je deset prekršajnih naloga poslodavcima koji nisi poštovali odluku o radnom vremenu za državne praznike.
Ako „prođu“ izmjene i dopune Zakona u štrajku, koje predlaže Vlada RS, u većini djelatnosti, u kojoj je zaposlena većina koliko-toliko organizovanih radnika, štrajk će biti moguć samo, ako ga podrži – poslodavac.