Banjaluka 22. aprila slavi svoj rođendan, dan kada je grad oslobođen od fašizma u Drugom svjetskom ratu.
Svoj rodni grad, koji mu je često bio inspiracija, Božidar je nosio u srcu tokom čitavog života, dok je Bosanska Krajina bila česta tema njegovih umjetničkih radova.
Dijete sa beogradske kaldrme, pritom i iz imućne porodice, obilježiće jedan kratak period istorije Banjaluke, ali samo u onom vremenskom smislu. Njegova harizma, gospodsko držanje i dobro „ispečen“ hirurški zanat svrstaće ga u jedan dio istorijskog kovčega koji do skorašnjih dana nije mnogo otvaran. Govorimo o doktoru Dušanu Muškatiroviću.
Prvi upravnik Muzeja Vrbaske banovine bio je Spiridon – Špiro Bocarić, akademski slikar, etnolog, publicista, numizmatičar, istoričar iz Budve koji je ostao trajno vezan za grad na Vrbasu.
Kralj Alfonso XIII nikada nije bio u Banjaluci, ali je svojim gestom zadužio generacije građana grada sa Vrbasa.
Kako pričati priču o ljudima koji su svojim radom, trudom i ljubavlju ostavili dio svoje duše u gradu na Vrbasu, a ne sjetiti se njenog prvog gradonačelnika i „čuvara” Hamzage Husedžinovića?
Banjalučanka, hrabra, nepokolebljiva, vesela, nesebična. Njena bista, okružena hrabrim saborcima, pravi luk oko Spomenika palim borcima i opominje na teške dane ustanka, u koje je zajedno sa ostalim rodoljubima krenula, ali iz kojih se, nažalost, nikada nije vratila. Njeno ime je Vahida Maglajlić.
Sjetimo se jednog od najuglednijih stručnih doktora i osnivača Ljekarske komore Vrbaske banovine.
