Ovako kažu stihovi Branka Ćopića, a da li se djeca zaista osjećaju kao da “idu na giljotinu” kada krenu put škole po prvi put ili ipak ima u njima neke radosti i poletnosti? Jedno je sigurno, nema jasnog osjećanja tog dana, već su emocije pomiješane kao i svaki put kada se odlazi u nešto novo i, za njih tada, veoma neizvjesno.
Nije svejedno tog dana ni djeci, ni roditeljima. Djeca jer napuštaju svoj bezbrižni svijet igre u kojem ne postoji riječ “obaveza”, a roditelji zbog spoznaje da njihovi mališani nisu više tako “mali” i da i njih, zajedno sa djecom, čekaju teški dani prilagođavanja, domaćih zadataka, učenja slova i čitanja.
Ipak, ono što će sigurno barem malo umiriti nervozu, barem kod roditelja, biće pripreme oko svojevrsne proslave povodom polaska u školu, jer nije mala stvar, priznaćete, imati đaka prvaka u kući.
Da li se nešto promijenilo kroz godine, ili će nemir i “čudan osjećaj u stomaku” pratiti svaku generaciju prvog školskog dana, pitali smo neke skorašnje, a i neke davnašnje đake prvake.
Ina i Una Mijalkov su bliznakinje koje imaju devet godina i za koji dan će krenuti u četvrti razred. Iako nije bilo mnogo danvno kada su ove dvije slatke djevojčice sjele prvi put u školsku klupu, one se ne sjećaju mnogo toga, sem da su bile jako uplašene.
– Bile smo mnogo uplašene, ali bili smo zajedno i kada nas je učiteljica prozvala, sjele smo jedna pored druge u klupi i onda nismo imale toliki strah. Tu su nam bile i neke drugarice koje smo poznavale iz zabavišta i bile smo srećne što ćemo ići sa njima u razred – ispričale su nam ukratko dvije male bliznakinje koje ima na sreću sve školske muke proživljavaju zajedno bodreći jedna drugu, ali vjerujemo da je njihovim roditeljima bilo dvostruko teže da prebrinu prve “školske korake”.
Aleksandra Ivanica sada ima 26 godina i njen prvi školski dan, kako piše na maloj, dječjoj tabli pored koje se fotografisala, bio je prije gotovo dvije decenije. Ona, međutim, svoj prvi dan u đačkoj klupi pamti veoma dobro, ali ipak i ona napominje da je tada osjećala veliki strah i nelagodnost.
– Isčekivanje dok prozivaju razrede, uzbudjenje, neizvjesnost i sve što ide uz nova dešavanja. To su mi bili prvi utisci. A onda pamtim da me je bilo užasno sramota jer me je učitejica stavila da sjedim pored jednog dječaka koji me je sve vrijeme bockao olovom u rebra. Najtužnija sam bila kada sam shvatila da nisam u istom razredu sa mojom drugaricom Sandrom koja mi je bila i komšinica, igrale smo se svakog dana i htjela sam da idemo u isti razred. Bila sam jako tužna i razočarana tada”, prisjećala se Aleksandra, a zatim napomenula da je sve to čeka u drugoj ulozi naredne godine s obzirom na to da njen sin Andrej kreće u prvi razred i pokazala nam je tablu pred koje će se on fotografisati narednog septembra.
– Ovu tablu je Andrej dobio od mog djeda, koji nažalost više nije živ, na poklon i tu ćemo se fotografisiti sljedećeg septembra kada i on krene svoju đačku priču – ispričala je Aleksandra.
Zvezdana Ognjanov Gambiroža je Aleksandrina mama i Andrejeva baka. Ona je u prvi razred pošla 9. septembra, sada davne, 1980. godine i to u Njemačkoj gdje je u tom periodu živjela.
– Ovo što držim u rukama na fotografiji je “buket” pun bombona. Običaj je u Njemačkoj da se takav jedan napuni sa slatkišima. Ne baš toliko koliko smo mi napunili, ali moja mama je to bukvalno shvatila pa je bilo stvarno prepuno. Onda smo se u školi razmjenjivali sa slatkišima koje bi svako donio – prisjetila se Zvezdana ovog lijepog običaja povodom prvog dana u školi koji je postojao u Njemačkoj, ali se ipak osvrnula i na ne tako lijepe momente koje je upamtila toga dana.
– Ono što mi je još ostalo ušečatljivo, bilo je to zadirkivanje jer sam tada bila bucka. Nisam imala nijdnog druga ili drugaricu u tom momentu u razredu jer oni koje sam poznavala iz zabavišta nisu bili sa mnom u odjeljenju – kroz osmijeh je, ipak, ispričala svoje prve đačke uspomene Zvezdana.
Kao što vidimo, polazak u prvi razred nikada neće biti nečiji najsrećniji i najomiljeniji dan u sjećanju, isto kao i polazak u peti, prvu godinu srednje škole ili Fakultet. Sve što je novo podrazumijeva određeno vrijeme za navikavanje i prihvatanje novih ljudi u našem okruženju, ali kada sve to prođe, ostaju u našoj memoriji kao “slatke muke”, piše Blic Žena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu