Učinio je to poemom Gradinad i filmom Most. Na ovom nesvakidašnjem putešetviju, u jedinstvenoj filmskoj i literarnoj misiji, Brdar je posjetio znamenite gradove, muzeje, ličnosti, države i kontinente…
Njegove pozornice na kojima je čitao poemu Gradinad i prikazao film Most su Srbija, Litvanija, Letonija, Gruzija, Jermenija, Poljska, Španija, Italija, Švedska, Finska, Danska, Malta…
Ovaj pripovjedač i stvaralac jedinstvenog senzibiliteta, čuvar sjećanja na žrtve Jasenovca i Donje Gradine, navodi nazive institucija kojima je podario svoju poemu Gradinad.
Muzej “Salvador Dali” u Figeresu, Muzej “Pikaso” u Barseloni, “Vrt za uzgoj sećanja” u Sagradu, posjeta Odenzeu, rodnom mjestu bajkovitog pisca Andersena, galerije u Tbilisiju i Varšavi. “Gradinad” je predstavljen i na umjetničkoj večeri Viktorije Kajokajte u Marijampolju, u Litvaniji…
Brdar se vratio u Kozarsku Dubicu sa poetskog hodočašća, prešavši više hiljada kilometara. Svuda je pronašao umjetničku, istorijsku, kulturnu, duhovnu sličnost, zajedničku dimenziju sa Donjom Gradinom.
Podstaknuti izložbom Joko Ono „Bašta za uzgoj sjećanja“, Simo i njegova supruga Karina, glumica i profesorka iz Litvanije, boravili su na Malti. U toj zemlji, predočili su poemu Gradinad i pronašli mnoge sličnosti.
Malta je geofizički u Africi, jer se nalazi na afričkoj ploči, a geopolitički u Evropi. Gradinad je geofizički u Evropi, a geopolitički je podijeljen u dva dijela, u Republici Hrvatskoj i Republici Srpskoj, na Jasenovac i Donju Gradinu. Malta ima površinu od 246 kvadratnih kilometara, Gradina ima površinu od 240 kvadratnih kilometara. Malta ima 416.000 stanovnika, Gradina zajedno sa Jasenovcem ima 700.000 stanovnika. Malta ima kontrolisan priraštaj broja stanovnika, zbog prenaseljenosti. Gradina i Jasenovac imaju kontrolisano umanjenje broja stanovnika, da bi se sakrili tragovi genocida u njima.
Svijet je satkan od jedinstva apsurda, zaključio je Brdar. U to su se, dodaje, uvjerili na Malti. Iz ove male države, Simo i Karina su ponijeli snažne impresije i biblijske poruke. Prepoznali su ih na ploči sjećanja na Paulinu Dembsku, 29-ogodišnju Poljakinju, brutalno likvidiranu u gradu Slijemi, u januaru 2022. godine.
Na svijet dođeš nemoćan, takav odeš. Dođeš go, takav odeš. Dođeš bez novca i takav odeš. Kada dođeš, okupaju te, kada pođeš, okupaju te. Ništa ne možeš ponijeti sa sobom.
Pod utiskom poruke za Paulinu, koju su ispisali Maltežani, Simo je kazao da zlo, sujeta, mržnja, zločini, caruju dok čovječanstvo srlja u propast.
Sve je jasno. Ne gledajući na to, svijet i dalje ide, korača pun surovosti i sebičnosti. Svijet je satkan od jedinstva apsurda, zaključio je Brdar. I nastavio, u Kozarskoj Dubici, da nam priča o svom putovanju.
“Shvatio sam da na Malti, kao i svim drugim državama, razumiju poruke iz moga, potkozarskog kraja. To je njegovanje kulture dobra, kulture opomene i upozorenja, svijest da žrtva ne smije biti uzaludna. Ona mora proklijati, iz sjemena zla u biljku, pa stablo dobra… Moje hodočašće je stalno njegovanje želje da uzgojim baštu sjećanja, koja će opominjati čovječanstvo.”
Tako govori Simo Brdar. I planira dalje. Na svojoj mapi ucrtao je Kambodžu. Želi posjetiti Muzej genocida, da bi stihom i riječima upozorio šta se narodima i svijetu može desiti, od ruku njih samih, ili od podivljale prirode, kao što je skončala Pompeja u Italiji, pod vulkanskim pepelom.
I u tom dijelu svijeta boravio je tjeran željom da riječima i fotografijama naslika zlo, kako bi svijet shvatio vrijednosti mira.
– Na hodočašće, u Italiju, u Pompeju, putovali smo, Karina i ja, da bismo asocirali na taj strašni događaj, u vremenu pomahnitalog zla. Tu smo se poklonili Atlasu, najstarijoj otkopanoj skulpturi ovog mitskog junaka. Po kazni boga Zevsa, on na plećima nosi zemaljsku kuglu – objašnjava on.
Hiljade i hiljade ljudi vozovima, automobilima, autobusima, pješice idu u Pompeju. Za neko vrijeme, bilo to i dva milenijuma, koliko je Pompeja čekala da je Unesko stavi na svoju listu, i mi ćemo hrliti u Jasenovac i Donju Gradinu, kao mjesto zla i opomene, kazao nam je Simo Brdar, koji decenijama, na svim svjetskim meridijanima, kao niko drugi, nigdje i nikada tako uporno, sa snažnom emocijom i pjesničkim nadahnućem, svjedoči o najvećoj srpskoj grobnici, o mrtvima i živima, o ljudima i neljudima, o vremenu zla, zločina i genocida.
Pričom nas vodi dalje, tamo gdje je hodio tjeran potrebom da predstavi Gradinad i Most.
– U Španiju putovah noseći Gradinad, poemu o Gradini vođen lucidnim tragom slikara Branka Miljuša, iz Gornje Dragotinje, moga komšije i rođaka, koji je poklonio nekoliko grafika za ilustraciju ove poeme. Branko, logoraš u Jasenovcu, bio je gost kod Pikasa, na njegov poziv. Pikasove poruke su univerzalne, upućene pojedincima, i cijelom svijetu – naveo je on.
U Siminim stavovima su i pitanja i objašnjenja.
“Šta znače globalna, geofizička pomjeranja, koje su to asocijacije, kakva je potreba čovjeka preispita sebe, da osjeti prirodu i Boga, kao sveopšte spoznaje kojem se, u beznađu i očajanju, moli i priziva ga. U svim sferama prekoračili smo granice ljudskog razuma i sposobnosti njegovog prihvatanja. Tamo gdje čovjek sudi, tu nema Boga.”
Tako govori, svjedoči, objašnjava Simo Brdar, višestruko nagrađivani pisac, filmski scenarista i reditelj, borac za istinu, za riječ koja svijetli. Na tom putu, kao saputnik sa istom idejom, po svijetu, korača i njegova supruga Karina.
Nas dvoje, kao i sva djeca Božija, kažu Simo i Karina, putujemo svijetom i pronosimo bolnu istinu o srpskom rodu i srpskom stradanju.
Film “Most”
Filmovi, predavanja i promocije knjiga o Jasenovcu, Donjoj Gradini, o masovnim likvidacijama Kozarčana u Drugom svjetskom ratu snažno su odjeknuli u više gradova u Litvaniji.
Brdarev film “Most”, koji upečatljivo svjedoči o tome, a bavi se temom obeščašćenih, likvidiranih djevojaka na mostu u Kozarskoj Dubici, prikazan je na Lisičjim jezerima. Poslije, interesovanje za film, u cijeloj Litvaniji, naročito u Kaunasu je veliko.
Prikazan je i u Muzeju genocida i na Filmskoj Akademiji u Jerevanu, Filmskoj Akademiji u Tbilisiju, studentima i učenicima u Kaunasu.
Projekciju na Akademiji u Jerevanu vodio je profesor Arsen Arkeljan, na Akademiji u Tbilisiju profesorka Dali Okroperidze. Film “Most” je dio šireg projekta “Kćeri”, sa zajedničkim dimenzijama zla kroz istoriju, sve do sadašnjeg vremena.
Simo je na simoboličan, poetičan način u podnožju svete planine Ararat, zajedno sa Karinom, zastao na svom putu. Zapisao je riječi, pa ih u stihove pretočio.
“Đe ne može dohvatiti oko, nad oblacima stoji brat Ararat. Nas dvoje, grešni i neutješni molimo ga da u visine svoje primi i nas dvoje. Da naš put molitve i pruženih ruku ukleše u svoje stijenje i kamenje. Da zauvijek zapiše stradanje i muku našeg roda i tišine iz Jasenovca i Gradine.”
Odgovor smo dobili, kaže, u slovu i blagoslovu toga dana od igumana Oca Ishaka, koji nas je pozvao, omogućio da film “Most” prikažemo, a Gradinad predstavimo u manastiru Hor Virap.
Prema predanju, na maglovitim vrhovima Ararata, poslije velikog potopa, zaustavila se Nojeva barka, te je odavde ponovo nastao svijet. Takvo značenje ima za Jermene, ali i mnoge muslimane i hrišćane, pa su je zato prozvali „Majkom svijeta“.
Kod nas, u Kozarskoj Dubici, na Kozari i Potkozarju, na Uni, upoređuje Simo dva kraja svijeta, tražeći sličnosti u njima, prepliću se zlo i ljepota. Meta zlotvora, uvijek je ljepota, njeno bogatstvo. Tako je nastao i film „Most“.
Gradinad
Desna obala Save. Gradina. Donja Gradina.
Donja tačka sudbine.
”Putem jauka” kreću negvaši,
dječiji isušeni obraščići, presahle grudi.
Jauk se primiče tišini. Sve nijemi.
Malj.
Tišina.
Malj.
Puca glava.
Tišina.
Zaljulja se mesečina i raka koju si sam iskopao.
Dalje.
Steravaju žive zatočenike u rake.
Sabijeni jedni do drugih.
Maljevi, toljage, bradve, sjekire.
Umiru uspravni. Neki su još živi.
Zemlja na mrtve i žive.
Mrtvi na žive. Živi na mrtve.
Mogila.
Izvire krv. Zemlja se još satima vrti,
stenja, nadima,
k’o neka nevidljiva aždaja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu