Ovim zanatskim poslom, koji nažalost, država ne vidi kao stari zanat, zbog čega su joj nameti veći nego zanatlijama, Tatjana se bavi više od 25 godina.
Kako kaže za Priče sa dušom, počela je u vrijeme kad su joj kćerke bile male, a taj posao je učila uz majku Ljubinku, koja je od 1969. do 2019. punih 50 godina vodila radnju u Višnjićevoj ulici na Dorćolu.
– U toj priči sam praktično od rođenja, jer sam mami stalno nešto pomagala. Ona je pokretač ovog posla, prva se time bavila u našoj porodici. Uz nju sam učila sve o kišobranima, gledala je kako radi i stekla osnove – priča Tatjana.
Prema njenim riječima, svako vrijeme ima nešto svoje, a tako je i sa kišobranima. Nekada su bili drugačiji modeli i dijelovi, sada je to modernije, ali kao i u svakom poslu, bitno je da se uči i nadograđuje znanje.
– Sve što se nalazi na kišobranu može da se popravi, pod uslovom da imam adekvatan dio. Ima mušterija koje žele da im prepravimo stari kišobran i na njemu zamijenimo ponešto, kako bi ga i dalje koristili – priča.
Tatjana popravlja i suncobrane, kako one za baštu i plažu, tako i suncobrane na kolicima za bebe.
Radi samo na modelima sa čeličnim žicama, jer, kako kaže, još uvijek nije prešla na novije sa cijevima. U poslu joj u posljednje vrijeme pomaže i suprug, kako konkretno u radionici, tako i sa novim idejama.
– Kćerke su me ubijedile da nastavim sa ovim poslom i nakon preseljenja iz Višnjićeve u Balkansku ulicu, 2019. godine. Mama je nekako i opstajala dok je bila na Dorćolu, a ja sada radim isključivo na nagovor djece. Ovo poslovanje je ispod minusa svakog minusa, odnosno degradiranje i posla i nas kao ljudi koji se njime bavimo. Zbog uspomene na mamu, koja je počela ni iz čega, riješila sam da nastavim, pa dokle bude trajalo – iskrena je Tatjana u razgovoru za Priče sa dušom.
– Ljudi ne vjeruju da od ovoga ne može da se živi, ja ne mogu ni mjesečne režije da platim. Izgleda čudno i smiješno i zaista jeste i smiješno i žalosno da ovaj zanat izumire. Sastavni dio života svakog čovjeka je kišobran, on je potreba za kišno vrijeme, odnosno dodatak garderobi kao što su to kapa i cipele. Ne možete za svaku kišu kupovati nov kineski kišobran. Lijepo je imati model po vašoj želji i mjeri.
Tatjana ističe da joj dolaze ljudi svih generacija, i da ima i mladih, koji cijene reciklažu i žele da poprave svoje kišobrane.
– Nedavno je ušao jedan mladić oduševljen onim šta je vidio. Nije ni znao da postoji radnja za kišobrane. Iako plaćam iznošenje smeća, kod nas se ništa ne baca, jedino nešto sitno kao što su ostaci od vezivanja žice ili ostaci eksera. Gledamo da iskoristimo svaki dio do maksimuma.
U ovoj radnji možete i kupiti polovne, popravljene kišobrane. Oni nisu jeftini, ali tu ima predivnih retro modela, starih do čak 90 godina. Jedan koji visi na zidu je japanski model, drugi damski je napravljen prije 70 godina, treći ima njemački mehanizam i dvije opcije za sklapanje: kad je mokar i kad je suv.
– Sarađujemo sa pozorištima kad je riječ o rekvizitima. A radili smo i kišobrane za seriju “Gospođica Skarlet i Vojvoda” koja se snimala u Beogradu. Možemo i da preradimo stari kišobran, da mu sve zamijenimo, uključujući i platno, i da onda bude ponovo upotrebljiv.
Prema dostupnim podacima, Tatjana je posljednji kišobrandžija u Srbiji.
I ona sama kaže da je većina kolega preminula i da radnji za popravku kišobrana zasigurno nema u Novom Sadu, Nišu, Novom Pazaru, Kragujevcu, odakle joj se javljaju mušterije i šalju joj poštom svoje kišobrane na popravku. Ima poziva i iz BiH i iz Crne Gore, odakle ljudi šalju kišobrane po prijateljima i rodbini koja dolazi u Beograd.
– Mama ne radi od 2019. godine, od kad smo preselili radnju. Ona je naše zaštitno lice, ljudi je se sjećaju i često pitaju za nju. Ipak je 50 godina posvetila ovom zanatu – rekla je na kraju Tatjana Živković, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu