U proteklom periodu, zahvaljujući povlasticama koje omogućava Zakon o igrama na sreću RS, neki od priređivača postavili su oko 3.000 terminala na više od 1.500 lokacija širom Srpske.
Na tim mjestima, kršeći zakonske odredbe, nastavljaju da ubiru profit od maloljetnika, i to na štetu njihovog zdravlja, a kako je, zbog njihove velike rasprostranjenosti, teško uspostaviti stroge kontrole, oni i dalje prolaze nekažnjeno.
Kroz zakonske odredbe, koje su štetne i po industriju i po društvo, omogućeno je da se na terminalima priređuju igre sa različitim stopama poreza. Činjenica je da i oni, plaćajući poreze i naknade, doprinose budžetu, ali je taj benefit minoran u odnosu na štetu koju prouzrokuje maloljetničko klađenje. Time se pravila, koja važe za većinu priređivača igara na sreću, ne odnose na povlašćene.
Tako neki uživaju povlasticu da na elektronske igre plaćaju 5%, a svi ostali priređivači minimalno 20% poreza. Pojedini su oslobođeni i plaćanja jednokratnih licenci koje automat klubovi plaćaju 10.000 maraka, a kladionice 3.000 KM. Uz sve to, tu je i zakonski monopol gdje se osim njih niko ne može baviti elektronskim igrama na sreću. Zakonom nisu predviđeni nikakvi posebni uslovi za postavljanje terminala, pa pojedini, bez ikakvih ograničenja, mogu da ih postave gdje, koliko i kako hoće.
A baš tu povlasticu Elektronska video lutrija (EVL), u većinskom vlasništvu Lutrije RS, iskoristila je da postavi čak 2.900 terminala u preko 900 kafića. A svi ti ugostiteljski objekti su mjesto kockanja maloljetnih lica, jer na tim mjestima nema nikakve kontrole.
Iako većina priređivača igara na sreću plaća sve svoje obaveze prema državi, poštuje sve zakonske propise, te ne dozvoljava kockanje mlađim od 18 godina, maloljetnicima je kockanje nadohvat ruke isključivo na terminalima u ugostiteljskim objektima.
Zakonska odredba kojom je definisana minimalna udaljenost između kockarnica i škola ne bi riješila problem maloljetničkog kockanja. Taj problem, po svim istraživanjima, nigdje u svijetu nije riješen udaljenošću objekata priređivača igara na sreću, već isključivo zabranom ulaska u objekte gdje postoje igre na sreću i uz strogu kontrolu. Ali te kontrole, po svemu sudeći, za pojedine ne važe.
To je propisano i u članu 7 Pravilnika o primjeni standarda odgovornog priređivanja igara na sreću prema kojem su priređivači dužni da spriječe ulaz maloljetnicima u objekte gdje se priređuju igre na sreću.
Ovaj Pravilnik se poštuje u poslovnicama priređivača igara na sreću u kojima je ulazak mlađima od 18 godina zabranjen, osoblje je stručno osposobljeno, sprovodi se kontrola ličnih karata, te su adekvatno opremljeni za ovu djelatnost.
Međutim, najveći problem su ugostiteljski objekti u kojima maloljetnici mogu da igraju na terminalima, a njihovo nestručno osoblje ne provjerava dob igrača, niti su adekvatno opremljeni.
Zakon je odredio i da je terminale za igre na sreću obavezno opremiti softverom i hardverom koji služi za čitanje podataka o starosnoj dobi iz lične karte igrača, ali to u ugostiteljskim objektima nisu ispoštovali! Međutim, ni dosljedna primjena ove odredbe nije garant da do zloupotreba neće doći jer je moguće da maloljetnici posuđuju tuđe dokumente.
Zato bi priređivanje igara na sreću trebalo da se obavlja isključivo u objektima specijalizovanim za tu djelatnost. Poređenja radi, lijekove je moguće kupiti isključivo u apotekama koje imaju sve uslove za tu vrstu posla, a ne u kafićima. Isto važi i za druge branše koje imaju svoje specifičnosti, a kafići svakako ne ispunjavaju specifične uslove za organizovanje igara na sreću.
Zbog svega navedenog, stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja upozoravaju na opasnost da maloljetnici razviju simptome patološkog kockanja i postanu zavisnici od kocke.
To bi moglo da se spriječi prestankom favorizacije onih koji postavljaju terminale u ugostiteljske objekte, pa da zakonski propisi, koje poštuje većina priređivača igara na sreću, počnu da važe za sve.
A.E.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu