Proizvodnju mlijeka za sada spasavaju veliki farmeri, ali je pitanje dokle. Ipak, naš fokus je u ovom slučaju, na drugoj strani, na selu, seoskom domaćinstvu i narušenoj tradiciji.
Nekad, a to nije bilo davno, u svakom domaćinstvu bilo je po nekoliko muznih krava, najčešće tri do pet. Ko je imao manje, jednu ili dvije, smatran je siromahom bez perspektive.
Vremena su se promijenila, a u lijevčanskom ili potkozarskom selu rijetkost je vidjeti kravu. Nema ih, kao ni čobana, kojih takođe odavno nema. Krave su završile na pijaci pa u mesnici, a čobani u gradu, na građevini ili inostranstvu.
Jedan od mještana Srednje Jurkovice, gradiškog sela sa pedesetak domaćinstava i dvije krave, situaciju je objasnio na razumljiv način, rekavši da se odavno ne krave ne tele niti rađaju čobanu. U Turjaku, poljoprivrednik Mirko Čupić izračunao je da bi sve krave u ovom, najvećem selu u Potkozarju mogle stati u omanji kamion, a podgradačke u tunel na putu za Mrakovicu.
I mogli bismo tako, na dugo i široko navoditi drastične primjere o nestanku krava, to jest stočnog fonda u selima Republike Srpske.
Problem nije tako uprošten, kao što neupućeni u ovu problematiku mogu pomisliti. To su minimalno tri problema sadržana u jednom. Mnoga sela su opustjela, škole zatvorene, broj stanovnika je u stalnom smanjenju.
Vladimir Usorac, predsjednik Udruženja poljoprivrednika mljekara Republike Srpske, podsjetio nas je da u BiH u hiljadu sela niko ne živi. U takvim okolnostima, u pretežno staračkim domaćinstvima, držanje krava je nemoguća misija.
A gdje nema mladosti, omladine i radnika u punoj snazi, ne može biti ni krava. Njihov nestanak je posljedica umiranja sela, pustošenja mnogih krajeva i odsustva efikasnih državnih programa jačanja poljoprivrede.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu