Ovako je počela svoju priču Čelsi iz Indijane.
– Ja sam Čelsi Hof iz Indijane, imam 30 godina. Sa mužem sam u vezi 15 godina, od čega tri u braku. Imamo dva sina, Rajlana (11) i Istona (5). Istona sam rodila kada sam imala 19 godina, a u 38. nedjelji trudnoće sa njim dijagnostikovana mi je preeklampsija, tipičnan poremećaj za trudnice koji uslovljava visok pritisak, promjene u krvnoj slici, poremećaj jetre i još mnogo eventualnih pratećih komplikacija – rekla je ova žena.
U drugoj trudnoći dijagnostikovana joj je trudnička hipertenzija.
– Onda, pet godina kasnije, u potpunom šoku saznali smo da sam opet trudna. U 20. nedjelji trudnoće saznali smo i da je djevojčica, ali ništa, pa čak ni prethodna dva iskustva, nisu mogla da me spreme za ono što mi slijedi – nastavila je ona.
Do 29. nedjelje trudnoće je sve išlo glatko. Onda sje otišla na još jedan redovni pregled kada je takođe sve izgledalo dobro osim pritiska.
– “Viši je nego prošli put, moramo da pripazimo – rekao mi je i dodao da ću morati da izmjerim i nivo proteina u urinu. Znala sam već sve detalje procedure iz prethodna dva puta. Par dana kasnije, počela sam da otičem svuda, čak i u usnama. Pretpostavila sam da je to jer sam ušla u treće tromjesečje. Međutim, osjećala sam i čudan pritisak iza očiju sa kojim se ranije nisam susretala. Tu i tamo vidjela bih crne mrlje. Kasnije, kada je sve prošlo, rekli su mi da su zbog oticanja mozga moji optički nervi trpjeli prevelik pritisak – rekla je Čelsi.
Par dana poslije tog pregleda, stigla je dijagnoza. Preeklampsija.
– Srce mi je potonulo. U prvoj trudnoći sam bila u 38. nedjelji kada su mi je dijagnostikovali i poslali na indukovani porođaj, pa i nije bilo tako strašno. Međutim, sada sam bila u 30. nedjelji. To je zastrašujuće malo. Plašila sam se, opravdano, za bebin život – ispričala je ova žena.
Dobila je instrukcije da hitno ode u bolnicu. Kad je stigla, odmah su je prikačili na monitore.
– Kada mi je sestra rekla da mi je pritisak 186/120 bila sam u šoku.” Pa šta će sada biti?” – pitala sam u panici. “Mogu sa sigurnošću da vam kažem da večeras ne idete kući – rekla mi je. Dodala je i da će mi vjerovatno dati steroid da bi ojačali bebina pluća i magnezijum kako bi spriječili moje napade. Počela sam da paničim, jer sam mislila da će u ovo vrijeme porođaj odavno biti indukovan. Dali su mi i intravenoznu terapiju, kao i lijek za visok pritisak. Uspjeli su da mi ga snize dovoljno da mi ne treba magnezijum. Sutradan sam otišla kući, a uveče je došla sestra da ultrazvukom provjeri bebu. Preeklampsija prije ili kasnije dovodi do zastoja rasta ploda, kada posteljica više ne daje nikakve nutrijente bebi, i bez intervencije, beba umire. Sve je djelovalo u redu – rekla je Čelsi.
Na sljedećem pregledu pritisak joj je bio 165/108, poslije dvije nedjelje na lijekovima. Bilo je i više proteina u urinu. Bila sam u 31. nedjelji trudnoće.
– Ljekar je rekao da mora da se konsultuje sa kolegama da vidi šta će. I uskoro sam se našla na operacionom stolu, spremna za carski rez.
Najteži dio bila mi je spinalna anestezija. Porođaj je počeo, a ja sam osjećala sve mirise i čula kako me sijeku. Povraćalo mi se a pritisak mi je padao. Opet su mi dali neke lijekove. A onda sam čula plač. Ljekar mi je pokazao moju kćerku. Bila je minijaturna – nešto lakša od kilogram i po.
Odmah su me stavili na infuziju sa magnezijumom kako bi spriječili eventualne napade. Kćerku nisam smjela da vidim u naredna 24 sata. Sutradan moj krvni pritisak i dalje nije bio uravnotežen. Nisu znali šta će sa mnom, ali sam ja pozvala svog ljekara koji im je rekao da mi donesu bebu.
Bila je tako mala. Vidjela sam njene slike, ali uživo je bila još manja, a bila je prikačena na gomilu tuba i aparata. Plakala sam i držala je. Dozvolili su mi da budem sa njom pet minuta, a onda me odveli u sobu – ispričala je.
Lilijan se lijepo oporavljala, ali sporo.
– Ja sam otpuštena, a ona je morala da ostane u bolnici, što me je umalo ubilo. Poslije šest nedjelja koje je sama provela u bolnici, došla je kući. Sad je sve u redu, ali redovno idem na terapije i imam posttraumatski sindrom. Određene stvari dovode me na ivicu nervoze, plača i nervnog sloma. Noćne more u kojima ja ne mogu da zaštitim svoju djecu koja umiru drže me budnom stalno.
Mislila sam da je posttraumatski sindrom stvar koja se dešava vojnicima u ratu, ljudima koji su silovani, prebijeni i slično. Moje iskustvo u poređenju sa tim djeluje banalno, ali činjenica je da jeste bilo traumatično, sve tri moje trudnoće. Da li se ja osjećam snažno kao što drugi kažu da jesam? Da. A moja kćerka je još jača i jedva čekam da poraste da joj ispričam priču o tome kako se rodila – zaključila je Čelsi, pirenosi Blic Žena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu