Akteri i glavni glumci na pozornici već odavno su poznati javnosti tako da prostora za neko iznenađenje nije ni bilo. Prije svega treba reći da je sam slogan mitinga ”Otadžbina zove”, skrojen po ugledu na promotivni video pod nazivom ”Srbija zove”, koji je kreiran povodom nastupa reprezentacije Srbije na Svjetskom prvenstvu u fudbalu, koje za nešto manje od mjesec dana počinje u Kataru, čime je organizator pao već na ispitu originalnosti.
Druga veoma bitna stvar jeste da se u pripremi samog protesta ciljalo na emotivni momenat mase. Poznato je da su retradicionalizacija i pozivanje na slavne istorijske ličnosti i događaje jedno od osnovnih oružja kojim se autokratske vođe služe kako bi animirale široke narodne mase za ostvarivanje svojih političkih ciljeva, pa smo tako imali priliku gledati skrnavljenje lika i djela Živojina Mišića, Obilića, Lazara.
Međutim, potrebno je naglasiti da se sinoć uopšte nije radilo o nekakvom patriotskom i skupu za spas otadžbine, već isključivo partijskom skupu kojem su s jedne strane morali prisustvovati partijski vojnici SNSD-a i koalicionih partnera, te zaposleni u javnim ustanovama i preduzećima, ali i jedan dio stanovništva koji u izlivima bahatosti, nevaspitanja i prostačkog ponašanja pojedinaca, koji su sinoć govorili na skupu, pronalazi sebe i tako se poistovjećuje sa svojim idolima.
Ovakav kontramiting SNSD-a je prije samo nekoliko godina bio nezamisliv i on je ozbiljan signal pada uticaja Milorada Dodika u Republici Srpskoj. Na kraju, činjenica da je Dodik osvojio nekoliko desetina hiljada glasova manje u odnosu na Željku Cvijanović, koja je praktički pomela Mirka Šarovića u trci za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, i te kako je pokazatelj da Dodika više ne želi ni dobar dio njegove vlastite partije i koalicionih partnera.
Ono što je nelogično jeste da SNSD priznaje rezultate koje je ustanovio CIK po pitanju izbora za člana Predsjedništva BiH, NSRS, PSBiH, ali kada je u pitanju izbor za predsjednika RS, krovnu instituciju za provođenje izbora u SNSD-u ipak ne priznaju. Zašto? Takođe, postavlja se pitanje, ako je sve regularno, kako tvrde u SNSD-u, zašto je problem da se glasovi ponovo broje.
Mnogo je u cijeloj toj priči oko izbora kontradiktornosti, a ostaje nejasno od koga je SNSD sinoć ”branio” Srpsku, koju niko ni ne napada. Istina je da opozicija, koristeći medijske i institucionalne mehanizme, napada SNSD, ali ni ta politička partija ni Milorad Dodik kao njen predsjednik nisu Republika Srpska.
Ova podjela na ”naše i njihove”, koju je svojom politikom ponajviše ustanovio SNSD, iako u tome svoje prste dijelom ima i opozicija, neodoljivo podsjeća na predvečerje Oktobarske revolucije s početka prošlog vijeka, kada je u Rusiji postojala podjela na crvenoarmejce i bjelogardejce, a koju je na sjajan način u svom romanu “Tihi Don” opisao Mihail Šolohov.
Za saniranje ogromnog društvenog rascjepa s ove strane Drine biće potrebno dugo vremena, a osnovni problem u svemu jeste što će, nakon što se zavrzlama oko izbora završi, doći do još većeg egzodusa stanovništva, koji će dugoročno gledano dovesti u pitanje i samo institucionalno postojanje Republike Srpske, koje će istovremeno i Srbiji stvoriti novo Kosovo i instrument za njeno spoljnopolitičko ucjenjivanje.
Ukoliko se desi da se potvrde rezultati izbora za predsjednika RS i Milorad Dodik osvoji novi mandat, ogroman broj neistomišljenika SNSD-a koji je sposoban i ima mogućnost za odlazak, a tu govorimo o uglavnom mlađem stanovništvu, definitivno se neće zadržati u Republici Srpskoj, jer će kao neposlušni gađani (SNSD-a) u ovoj zemlji biti praktično nepoželjni.
Što se samog mitinga tiče, ikonografija je neodoljivo podsjećala na skupove Čaušeskua i Miloševića s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka i samo ostaje da se vidi na koji način će se završiti ishod po gospodina Dodika – da li će iz svega izaći kao pobjednik ili će mu se pak vlast izmaći.
Istovremeno, šokantno je sa kolikom lakoćom su pojedinci koji važe za istaknute intelektualce s obje strane Drine unizili i srušili svoj autoritet koji su godinama unazad mukotrpno gradili. Način na koji su prisutni govorili na mitingu je takav da je ispod časti da se uopšte i komentariše. Međutim, nije zgoreg uporediti nastupe sinoćnjih govornika sa javnim nastupima pojedinih opozicionara poput Tanje Vukomanović, Mirjane Orašanin i Milana Miličevića, kao predstavnika intelektualnog dijela opozicione političke scene koju, kao predsjednički kandidat i univerzitetski profesor, u ovom trenutku predvodi Jelena Trivić.
Kada napravimo takvu vrstu komparacije, nije teško zaključiti da je sinoćnji miting bio odličan pokazatelj koliko smo kao društvo nisko pali budući da smo u stanju da za političke vođe biramo onakve pojedince, ali i do koje mjere je politika zapravo ciljano deintelektualizovana i pretvorena u rijaliti i prostor u kojem su neobrazovanost, bahatost i nevaspitanje postali uslovi za politički uspjeh i društveni napredak.
Koliko je prisutnih bilo sinoć, a koliko na skupu opozicije, apsolutno je nebitno. Bitne su poruke koje su poslane sa oba skupa, a one ni sa jedne strane ne ulivaju sigurnost da nas u bliskoj budućnosti neće zadesiti dug i težak period krize. Ne samo ekonomske i političke.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu