Kultura

Velika ispovijest poznatog glumca "Lane i ja smo snimili 'Tesnu kožu' ZBOG PARA" (FOTO)

Glumac Irfan Mensur otkriva da su pokojni Lane Gutović i on uloge u "Tesnoj koži" prihvatili samo zbog para, ali i da je lik profesora engleskog jezika Japanca obilježio njegovu karijeru.

Velika ispovijest poznatog glumca "Lane i ja smo snimili 'Tesnu kožu' ZBOG PARA" (FOTO)
FOTO: SNEŽANA KRSTIĆ / RINGIER

Taj film je snimljen tako što je reditelj Mića Milošević za glavne uloge uzeo sve nas koji smo se i privatno družili: Laneta, Nikolu Simića, Voju Brajovića i mene. U to vrijeme se nije snimala takva vrsta ostvarenja i svi smo znali da je u pitanju laka komedija. Jedini razlog zbog kojeg smo pristali da igramo bilo je to što smo bili jako dobro plaćeni. Na svoju inicijativu povukao sam se iz tog projekta posle prvog dijela. Međutim, film je doživio veliki uspjeh, kao i svi njegovi nastavci, i tada sam shvatio da sam pogrijšio. Kada bih mogao ponovo da biram, bilo bi me u svim djelovima. Barem bih bolje živio – počinje priču Irfan za Hit Informer i dodaje da ga ljudi i dalje najviše pamte po “Tesnoj koži”:

– Poslije više od 100 televizijskih i filmskih uloga koje sam odigrao u karijeri, i dalje sam ostao Japanac. Dešava mi se, kada automobilom stanem na crveno svjetlo na semaforu, da mi ljudi prilaze, lupaju u vjetrobran i viču: “Japanac, Japanac.” Tako je kako je, i to mi ne smeta – rekao je.

FOTO: N. JOVANOVIĆ/RINGIER
FOTO: N. JOVANOVIĆ/RINGIER

Mensur kaže da nikada neće zaboraviti čuvenu scenu iz “Tesne kože” koju je u kafani snimio sa sa Lepom Brenom, Jelicom Sretenović i Lanetom Gutovićem:

– Tada sam Brenu prvi put vidio uživo. Bili smo totalno dva različita svijeta. Ona je bila na početku muzičke karijere, a ja sam se bavio pozorištem i filmom i do tada nismo imali dodirnih tačaka. Sjećam se da je profesionalno odradila svoj dio posla. Nakon toga, prvi put smo se ponovo sreli tek poslije 32 godine na jednoj proslavi, gdje sam bio proglašen za ličnost godine.

Prijateljstvo sa Lanetom Gutovićem trajalo je duže od 40 godina, a pokojni prijatelj u amanet mu je ostavio originalni nadimak.

– Naše drugarstvo počelo je kada sam došao u Jugoslovensko dramsko pozorište davnih sedamdesetih godina. Voja Brajović i Lane su već uveliko bili dio ansambla i srdačno su me prihvatili. Lanetu je bilo komplikovano da zapamti moje ime, i kada smo se upoznavali, rekao mi je: “Joj, je l’ mogu da te zovem Ari?” Rekao sam mu da može i od tada sam cijeli život za njega bio Ari – priča Irfan i dodaje da ga je Gutović u poslednjoj poruci nazvao upravo tim nadimkom:

– Dok je ležao na Vojnomedicinskoj akademiji, gdje se pored kovida borio i sa drugim respiratornim problemima, poslao mi je poruku :”Ari, mnogo sam mator.” Dva dana nakon toga je preminuo.

FOTO: NEBOJŠA BABIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: NEBOJŠA BABIĆ/RAS SRBIJA

Zahvaljujući Lanetu, Mensur je zavoleo ribolov:

– Zarazio me je pecanjem. Zbog njega sam kupio opremu, pa smo često odlazili u Krčedin i pecali. Nalazili smo se u četiri ujutru i odlazili da lovimo ribu. Sa sobom smo često nosili i vreće za spavanje. Sjećam se da su nam jedne noći svinje pojele sve što smo ponijeli od hrane. Lane je pecanje volio do kraja života, a ja sam vrlo brzo odustao od toga jer sam shvatio da mi ne prija. Bez obzira na to, Lane i ja smo bili veoma vezani, pravi prijatelji – ističe glumac.

Dok je odrastao u rodnom Sarajevu, Irfan nije ni slutio da će gluma postati njegov život.

Pročitajte još

– Kad pomislim na djetinjstvo, uvijek mi prvo na pamet padnu sjemenke. Tada je u blizini moje kuće, koja sada ne postoji, bio jedan kiosk gdje su se prodavale sjemenke, leblebije i kikiriki. Mi klinci smo taj kiosk odredili kao naše sastajalište. Jeli smo sjemenke, kikiriki smo rjeđe kupovali jer nismo imali para, a leblebije još rjeđe jer su bile najskuplje – priča glumac, koga je u tom periodu veoma pogodio razvod roditelja, majke Nade i oca Mensura:

– Imao sam šest godina kada su se razveli. Već tada sam zrelo razmišljao i odlučio sam da živim sa bakom i dekom jer sam jedino na taj način mogao jednako da se družim i sa majkom i sa ocem. Njihov rastanak nije se odrazio na moje odrastanje i školovanje. Bio sam đak za primjer, a kada je stigao pubertet, objeručke sam ga prihvatio i postao drugi čovjek. Mislio sam da je bilo važno ne učiti, već samo se družiti i landarati po Sarajevu, udvarati se djevojkama i trenirati odbojku – rekao je glumac.

Poslije gimnazije iz Sarajeva se preselio u Niš kod oca i maćehe.

– To je za mene bila potpuno nova sredina i novi ljudi. U Nišu sam doživo i svoju prvu veliku ljubav. Bili smo popularan par jer smo bili mladi, lijepi i zaljubljeni – kaže sagovornik, koga u tom periodu gluma uopšte nije zanimala:

– Dok sam živio u Sarajevu, nikada nisam otišao u pozorište. Tek u Nišu sam shvatio da postoje glumci, glumice, reditelji, ljudi koji se bave tim poslom za koji nisam razumio šta je. Moja maćeha je bila akademski obrazovana glumica i u našu kuću su dolazili ljudi koji su se sa njom dogovarali oko predstava niškog Narodnog pozorišta. Tada me je gluma zaintrigirala i zajedno sa tadašnjom djevojkom otišao sam u Beograd, gdje smo upisali Fakultet dramskih umjetnosti. Međutim, taj grad nas je brzo progutao i razišli smo se već tokom prve godine studija. Danilo Lazović i ja smo bili najbolji glumci u klasi. On je bio talentovan, a ja sam bio štreber – dodaje on, prenosi Blic.

Jedan od najtežih perioda u Irfanovom životu bio je kada su mu preminuli roditelji.

– Tata je umro za vrijeme rata u Bosni devedesetih jer se iz Niša vratio u Sarajevo kada je otišao u penziju. Vjerovao je da će rat trajati dan-dva i da će prestati. Nije bilo tako. Sukobi su se zaoštrili, situacija je eskalirala, telefonske veze su pukle i komunikacija među ljudima bila je prekinuta. Jednog dana preko radio-amatera javljeno mi je da mi je otac preminuo i da su ga sahranili. Narednih mjesec dana nisam znao da li je poginuo, da li ga je raznela neka granata ili je preminuo prirodnom smrću. Na svu sreću bilo je ovo posljednje. Svašta se događalo u mom životu, ali uprkos svemu ne bih nijedan dan dao bilo kome – iskren je glumac, koji je teško podnio što se zaratilo u njegovom rodnom gradu:

– Bio sam ljut, ali ne na ljude, i pitao sam se zašto je to mom Sarajevu moralo da se desi. Mnogo sam volio taj grad, volim ga i danas. Imali smo 2000. godine neko gostovanje u Sarajevu sa predstavom “Mletački trgovac” na nekom festivalu. Tada sam prvi put poslije mnogo godina otišao u rodni grad. Dok smo se spuštali autobusom niz Romaniju prema Sarajevu, pokojni Miodrag Radovanović je sjedio iza mene, stavio mi ruku na rame i upitao me kako se osjećam. Rekao sam mu: “Bože, Mrgude, dobro”, i tog trenutka počeo sam da plačem. Očigledno sam morao da istresem sav svoj jad koji se nakupio tih godina. Tada sam prvi put otišao ocu na grob – zaključio je glumac.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu